Homofobno nasilje kao poseban vid vršnjačkog nasilja

vrsnjacko_nasilje-e1410858897913-890x395
Fotografija preuzeta sa sajta www.srednjeskole.edukacija.rs

O stradanju dječaka Mahira kao posljedice kontinuiranog zlostavljanja od strane školskih drugova i drugarica rečeno je gotovo sve. I svi su imali/e mišljenje. Nezamislivi užas kroz koje je dijete prolazilo i obim tragedije koju podrazumijeva njegovo iskustvo očigledno su nedovoljni kako bi palanačka logika nadvladala vlastita pravila i stavila akcenat na sudski epilog.
Provincijski duh bi radije da zaviri kroz ključaonicu ožalošćenih već da se konačno uvjeri u funkcionisanje pravne države.
Ono što takođe u cijelom užasu zaboravljamo jeste naglasiti važnost prevencije homofobije kao preduslova za prevenciju nasilja. Ne moramo samo posjećivati internet forume kako bismo saznali/e šta heteropatrijarhalna većina misli o rodnim i seksualnim identitetima van dominantnog.
Ako je najveći način putem kojeg možemo nekoga verbalno diskreditovati onaj kad mu ime iz muškog pretvorimo u ženski rod ili ga natjeramo da govori “Ja sam gej”, onda našem društvu treba ozbiljna rehabilitacija i edukacija.

Piše: Kristina Ljevak
Nedopustivi rituali odrastanja

”Ispitivanje stavova srednjoškolaca/ki o LGBT osobama u BiH (2012. godina) pokazalo je da 19,58% učenika/ca smatra da je verbalno nasilje nad osobama homoseksualne orijentacije opravdano, dok 21,86% učenika/ca nema mišljenje o ovom problemu. Zabrinjavajuća je i činjenica da čak 18,90% srednjoškolaca/ki smatra da je fizičko nasilje nad osobama homoseksualne orijentacije opravdano, dok 18,90 % nema formiran stav. U svom radu sa djecom osnovnoškolskog uzrasta, u sklopu radionica prevencije vršnjačkog nasilja koje su sprovedene na području cijele BiH, u većini slučajeva sam se susretala sa stavom da korištenje uvreda, psovki i prijetnji ne predstavlja jedan od vidova nasilja. Nazivanje pogrdnim imenima učenici/e nazivaju zezanjem, dječijom igrom, a često se jednako odnose i prema podmetanju noge, čvokama, guranju i svim tim tradicionalnim ritualima odrastanja. Uznemiravanje i zlostavljanje u školi ne smije biti shvaćeno kao bezazleni dio školske dobi u koji se ne treba uplitati već ostaviti djetetu da se samo izbori za svoje mjesto u grupi. Homofobno nasilje u školi, kao poseban vid vršnjačkog nasilja, ne samo da se odražava na samopouzdanje, samopoštovanje, školski uspjeh, socijalne odnose, već ostavlja i dugoročne posljedice na mentalno zdravlje. Posebno je bitno istaknuti da se učenici/e susreću sa homofobnim vršnjačkim nasiljem bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju”, kaže Ivana Dračo, psihologinja i magistrica rodnih studija.
Preko rezultata istraživanja na koje Ivana podsjeća u našem javnom diskursu prelazi se kao preko bilo koje statistike. Oni ne brinu nikoga sem LGBT osobe koje su direktno pogođene.
Vrijeme je da postavimo pitanje zašto se u medijskim izvještajima prelazi preko toga da je reći nekome da je gej, odnosno peder, najveći oblik diskreditacije. Šta smo sve učinili/e ili zapravo šta nismo, pa je to u dječijoj i kolektivnoj svijesti uvredljivo.
Problem je u generalnom nedostatku kulture, znanja, obrazovanja i empatije, smatra sociolingvistica Jasenka Kratović.
”Zanemarili smo se i zapustili, postali skloni malograđanskom sistemu vrijednosti i lažnom moralu. Nažalost, nismo osviješteni po različitim pitanjima. Problem se naročito usložnjava kada o bitnjim pitanjima koja se tiču ljudskih prava i sloboda, a u ovom slučaju o pitanju homoseksualnosti, nisu osviješteni ljudi koji zauzimaju određene pozicije i imaju moć da javno djeluju i oblikuju mišljenje mnogih. Tu spadaju i mediji. Ako je sam novinar neobaviješten, neempatičan, zatvoren i ima tvrde stavove, i uvijek spreman povinovati se uredničkoj politici, koliko god mu se kosila sa ličnim uvjerenjima, kako da on djeluje progresivno? Uvjerena sam da mnogi često i ne primijete diskriminaciju u svojim izvještajima jer i sami nisu dovoljno senzibilizirani niti su dobri poznavaoci društvenih tokova, pitanja, pojava i trendova. A što se djece tiče, djeca su kao spužve, upijaju i prihvataju sve što čuju oko sebe. Zato je na odraslima odgovornost kako će ih odgajati i u kakve ljude će im pomoći da izrastu. Djeca nisu ni za šta kriva, krivi su odrasli koji djecu uče životu. Puno toga, naravno, dolazi iz porodice, i roditelji su ti koji u velikoj mjeri, barem u početku, formiraju mišljenja i stavove svoje djece”, smatra Jasenka.

Zatvaranje očiju pred homofobnim nasiljem

Rijetke su prilike u kojima naš sistem neće zakazati. I rijetki trenuci u kojima se nećemo baviti perifernim stvarima umjesto suštinom. Radije ćemo pričati o Djeda Mrazu već o tome ko nam i na kakav način djecu vaspita.
Tema malog broja dječijih psihijatara u Bosni i Hercegovini, van stručnih krugova, rijetko koga će zainteresovati. Kao ni život one djece koja se na bilo koji način ”izdvajaju”.

”Problem je što većina ne vidi nikakav problem da se pederi ili neko ko im zaliči na pedera maltretira, štaviše, to i odobravaju i podstiču. Odrasli, roditelji, su naučili direktno ili indirektno svoju decu da treba da malretiraju svakog ko je drugačiji od njih. Pa tu imamo drugačiju nacionalnost, veru, boju kože, frizuru, garderobu, ponašanje, muziku koju sluša. Nasilje, psihičko, fizičko i seksualno u školama je izuzetno prisutno i povodom toga niko ništa neće da uradi, jer niko nema hrabrosti da prizna da su i deca zla i da su ih društvo i roditelji naučili da budu zla. Mi imamo tu romantičnu sliku kako su deca divna, nevina i anđeli, što nije tačno. Nečija deca su dovela do toga da se neko ubio. Zbog njihovog maltretiranja i ponižavanja”, kaže gej aktivista Predrag Azdejković.

U Bosni i Hercegovini, pokazala su to brojna istraživanja, udžbenici obiluju nekorektnim informacijama o LGBT temama. Na pojedinim studijima psihologije još uvijek se uči iz knjiga u kojima se homoseksualnost tretira kao bolest. Niz načina kršenja LGBT prava pronaći ćemo i u sudstvu, zdravstvu… Zato je nužna obuka i edukacija nastavnog kadra kako bi se adekvatno postavili/e u situacijama homofobnog vršnjačkog nasilja, smatraju i naše sagovornice.

”Jedan od ključnih faktora u prevenciji homofobnog nasilja je obuka učitelja/ica i nastavnika/ca o konkretnim mjerama koje se moraju poduzeti u učionici, a sa kojima je potrebno početi već od prvog razreda osnovne škole. Prosvjetni/e radnici/e moraju imati jasne upute kako pristupiti svim tipovima vršnjačkog nasilja, uključujući i ono zasnovano na percipiranoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu. Međutim, nastavnicima/ama često nedostaje samopouzdanja, vještina i podrške kako bi se na adekvatan način suprotstavili vršnjačkom nasilju. Također, zbog nedovoljne senzibiliziranost i spremnosti da se nose sa ovim problemom, često ignorišu i zatvaraju oči pred homofobnim nasiljem. Zabilježeni su i slučajevi kada su i sami/e nastavnici/e učestvovali/e u širenju netačnih informacija, predrasuda i stereotipa o LGBT osobama kao bolesnim. Nedostatak reakcije i sankcionisanja verbalnog nasilja samo još više učvršćuje pretpostavku da je nasilje opravdano i moralno ispravno”, kaže Ivana Dračo.

”Ko su učitelji, nastavnici, profesori, pedagozi, sociolozi, psiholozi sa kojima naša djeca dolaze u kontakt i koji ih uz nas takođe odgajaju dugi niz godina? Čemu uče djecu u učionici? Pored savladavanja obaveznog nastavnog gradiva, uče li ih ljubavi, solidarnosti, drugarstvu i zajedništvu? Da li otvoreni i tolerantni ili i sami imaju brojne tabue i homofobni su? Sve je to jako bitno. Smatram da u savremenim društvima, homofobne i zatvorene osobe, osobe uskih vidika i nazadnih stavova ne bi ni smjele raditi u odgojno-obrazovnim institucijama, jer te institucije moraju biti mjesta u kojim će se sva djeca i svi mladi osjećati komotno, zaštićeno i prihvaćeno, iz kojih god sredina dolazili i kakvim god manjinama pripadali. A za to su, pored roditelja, u velikoj mjeri odgovorni i njihovi pedagozi, učitelji, nastavnici i profesori”, navodi Jasenka Kratović.

Odstupanje od normativa muškosti koje se kažnjava

”LGBT učenici/e predstavljaju posebno ranjivu skupinu koja je izuzetno podložna vršnjačkom nasilju. Muškobanjasta, ženskast, pederast, pederski su termini kojima se pripisuje naročito podrugljivo ili uvredljivo značenje. Čak i kada se ne identificiraju kao osobe homoseksualne ili biseksualne orijentacije, učenici/e se nazivaju pederima, lezbačama i drugim pogrdnim terminima na osnovu percipirane seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Djeca ove termine usvajaju veoma rano i često ih vezuju za rodni nekonformizam, odnosno ponašanje koje odskače od rodnih normi (za dječake koji se ponašaju kao djevojčice i djevojčice koje se ponašaju kao dječaci), ali se njime nastoje poniziti i dječaci koji nemaju interesovanja za sport ili imaju dobre ocjene. Biti pederčina znači odudarati od društveno propisane norme poželjnog izgleda i ponašanja, odudarati od tradicionalnih identiteta, uloga i odnosa, od rodno-nacionalne čistoće i determiniranosti. Biti pederčina znači ne pratiti fudbal, ne slušati hitove koje diktira industrija polugodišnjih muzičkih talenata, svirati gitaru, ne ići na vjeronauk, postavljati puno pitanja na času, čitati čudne knjige i imati čudne roditelje, nositi prošlogodišnje tene, ne započinjati tuču, družiti se sa djevojčicama ili imati jednog pravog druga, jednako čudnog poput tebe. Biti pederčina znači biti prijetnja, provokacija, prijestup, devijacija od normativne muškosti koja se mora kazniti, nad kojom se mora demonstrirati vlastita nadmoć”, objašnjava Ivana Dračo te dodaje kako većina učenika/ca, naročito dječaka, smatra povezivanje sa homoseksualnošću izuzetno uvredljivim, sramotnim i ponižavajućim. Njihove reakcije su često veoma burne, bilo da su eksternalizirane ili internalizirane. O tome svjedoči, podsjeća Ivana, istraživanje o nasumičnim školskim pucnjavama, koje su se desile u razdoblju od 1982. do 2001. godine u SAD-u, za čije počinitelje se uspostavilo da su bili izloženi vršnjačkom zlostavljanju zbog neadekvatnog rodnog izražavanja. ”Riječ je o dječacima koji su bili povučeni, natprosječni učenici, načitani, umjetnički nastrojeni, nezainteresovani za sport, percipirani kao štreberi ili čudni. Stavovi prema netradicionalnom rodnom izražavanju, naročito kada su u pitanju dječaci, predstavljaju osnovu za zlostavljanje koje često rezultira smrtonosnim ishodom, bilo da je riječ o nasilju nad drugima ili nad samim sobom”, objašnjava Ivana.

Priča o sprečavanju nasilja u bh. društvu već godinama djeluje vrlo deklarativno, a o nasilju se govori tek kad se desi, podsjeća Jasenka Kratović te navodi kako cjelokupna situacija vodi ka zaljučku da sa problemom nasilja u bh. društvu vlasti niti žele niti su u stanju da se nose. Društvo u kom smo homofobiju pozicionirali kao ”prihvatljivu” kategoriju, vidi kao konzervativno, umorno, nerazvijeno i zapušteno. ”Kao društvo u kome su pojedinci razočarani, isprepadani i pate od osjećaja impotencije. Kao društvo koje već godinama nema ozbiljnih ideala niti revolucionarnih ideja, koje nema svoj put već imitira razne modele što istočne što zapadne, koji djeluju usiljeno i neprirodno pa se ovdje razvijaju u svoje hibride. To je društvo koje je u svojoj isforsiranoj potrazi za nacionalnim i vjerskim identitetima, u stvari u velikoj mjeri izgubilo svoju originalnost i svoju lijepu, ležernu i tolerantnu bosansku nit. Drušvo kojem sad već ozbiljno fali sekularnosti, kulture i otvorenosti, a kojim vlada troma, sirova, neodgovorna, pohlepna i krajnje neinventivna politička elita, takođe bez pravih ideja, ideala ili širih vizija koje bi nam otvorile put ka boljoj budućnosti”, zaključuje sociolingvistica Jasenka Kratović.

Veličanje tiranije jačeg

”Međe” koje smo postavili između rodnih uloga u našem društvu konačno bi trebale postati temom diskusija van uskih krugova struke. Sve što nam se dešava posljedice su našeg odnosa prema različitosti bilo koje vrste. Zato je važno da na kraju potcrtamo odnos prema djevojčicama ”koje su gledale” i ništa nisu učinile (na primjeru nasilja nad dječakom Mahirom), o kom govori psihologinja i magistrica rodnih studija Ivana Dračo.

”Izuzetno je problematično da se u drugi plan potiskuje činjenica da se nad osobom vrši najbrutalnije nasilje jer je pericipirana kao monstruozni Drugi (nacionalno, rodno, seksualno), dok se istovremeno javnost zgražava nad podatkom da su djevojčice sve to posmatrale i poticale. Sasvim je uzaludno očekivanje da djevojčice koje su temeljne vrijednosti usvojile u sistemu koji veliča tiraniju jačeg i korumpiranijeg te potiranje različitosti, ne odgovore nasiljem prvi puta kada se nađu u povlaštenoj poziciji. Istovremeno, sve dok vjerujemo u mirne, podržavajuće djevojčice i nemirne, borbene dječake, podržavamo razvrstavanje u kutije i dajemo legitimitet da se svi oni koji iskaču nasilno u njih vrate. Sve dok Mahira etiketiramo kao Mahiru u društvu u kojem je transgresija rodnih uloga najstrašniji zločin i samim tim predstavlja dječačku noćnu moru, odbijamo da priznamo da smo dio problema. Sve dok podržavamo ideju da dječaka ponižavamo kada ga oslovljavamo u ženskom rodu, i dok ga time zaista ponižavamo, mi držimo onu zloglasnu oklagiju. Držimo tu oklagiju i dok vodimo djecu na utakmice na kojima se skandira Ubij pedera! , dok sa odobravanjem ili podsmijehom komentarišemo homofobne napade na posjetitelje/ice filmskog festivala ili izložbe LGBTIQ tematike, dok prepričavamo homofobne šale, bjesnimo pred naznakom odstupanja od rodnih normi uz komentar Bolesnik!, Kako bih ga ja… i šištanje kroz nos u kojem je sadržana sva jačina frustracije zbog nečijeg neugrožavajućeg postojanja. Kad završimo plakanje nad Mahirovom sudbinom zapitajmo se kako smo prvi put objasnili dječaku da ne može nositi rozu majicu, da je novi komšija koji je doselio iz Goražda papak, da sa Tamarom može biti “samo prijatelj”, a da sa Ronaldom više neće sjediti u klupi da mu ne pređu vaške i naglasak. Sjetimo se kako smo djecu upoznali sa vlastitim imaginarnim neprijateljima.”

Komentari

komentara