Lamija Begagić: Majka Hrabrost i njena queer djeca

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

U svom nadahnutom gostovanju u showu Satirikon na programu HRT1, Božo Vrećo ispričao je najkraću i najtopliju priču o roditeljstvu. Opisujući prisan i blizak odnos koji ima sa svojom majkom, ispričao je životnu situaciju u kojoj ga je ona, vidjevši u kakvu osobu joj sin izrasta, jednog dana povela u obilazak radnji u kojima su probavali i kupovali haljine. Da ih nosaš po kući, dok jednog dana ne dođe vrijeme da ih nosiš i vani – rekla je Božina Majka Hrabrost.

Publika u studiju taj je emotivni trenutak ispratila aplauzom, a publika ispred malog ekrana mog stana u predgrađu ustreptala je od neke iznenadne vjere u čovječanstvo. Svaka joj čast, govorila je s divljenjem i gotovo u suzama moja mama, a ja sam se, šuteći, pokušala sjetiti svih majki i ponekog oca svakog Bože u nama dok je, odrastajući u nešto, činio to uz njihovu pomoć i podršku.

Moja prijateljica, koja je kao trogodišnja djevojčica ostala bez majke, odrastala je uz oca. Njeno djetinjstvo nije bilo teško samo po tome što je izgubila majku, već i što se sa ocem, jer bio je rat, potucala od nemila do nedraga. No, gdje god da su bili, po izbjegličkim kampovima ili napuštenim tuđim domovima, otac je učio životu i ljubavi. Nikad je nije razdvajao od starijeg brata, čemu je učio njega, učio je i nju: krečenju, poslovima oko kuće, čitanju ruskih klasika. Kada je saznao da njegova kćerka voli djevojke, nije krio razočarenje jer to možda znači da nikad neće imati djecu. Njemu su djeca bila jedini smisao života. No, volio ju je, dakako, jednako kao i prije, stao je iza njene odluke, vjerovao u ljubav kao i ona, a izabranice srca njenog u šali je zvao svojim zeticama.

Ona je još u svojim dvadesetim, a tate više nema. Nema ni mame. No, ma koliko se ponekad osjećala usamljena, nije nesretna onako kako je nesretna ona kojoj je otac rekao da mu, ako to ne batali, ne dolazi ni na dženazu. Nije nesretna kao onaj kojem je mama rekla da to što predaje na fakultetu njoj ne znači ništa, ako uskoro ne nađe ženu i ne donese joj unuče.

Drugi prijatelj je još kao adolescent tajnu svoje orijentacije povjerio mami, ali ocu nije nikad. On ne bi shvatio. Kada je tata umro, na sahrani su, uz sanduk, u maloj kapelici malog grada stajali najbliži: supruga, kćerka, sin i sinov partner. Svi su im izražavali sućut i s njima se rukovali, tapšali ih po ramenima i željeli im snage i sabura. Nisu se pitali ko je nepoznati dečko. Neki rođak izvana, sigurno. Prijatelj je htio da tata upozna njegovog dečka, barem tako, jer je jedino tako, posthumno, i bilo moguće. Mama je pristala, dečka je zavoljela, uvijek joj je trebalo više vremena da preboli sinove partnere, nego li njemu samom. Nedugo nakon očeve smrti, prijatelj se odselio u drugi grad, drugu zemlju. Mama je ostala, radi nekoliko poslova istovremeno i jedini je razlog zbog kojeg on još uvijek posjećuje rodni grad.

Dok su im djeca bila mala, rodica i njen suprug živjeli su svoje uredne građanske živote, u utrci za poslom i novcem podizali su dvoje djece, vodili ih u školu, vozili na kurseve i treninge. Nisu bili društveno angažirani, ni aktivisti, nije ih se ticalo pitanje uličnih pasa, a za kraticu LGBT nikad nisu niti čuli. Vikendom obližnje izletište, radnim danom posao i škola, i tako sve dok starije dijete nije otišlo na fakultet vani. Svojim si je znojem izborio sjajne uslove: oduvijek izvrstan đak, postao je i izvrstan student. Počeo je družiti se sa studentima internacionalcima, uključio se u rad raznih klubova pri univerzitetu, borio se za prava Drugih i Drugačijih. Njegova sestra, još na početku srednje škole, zainteresovala se za feminizam i počela čitati i istraživati. Okružila se odličnim vršnjakinjama koje su, skupa, uz kafe i čajeve u lokalnim bircuzima, istraživale historiju osvajanja sloboda, ne samo ženskih. Potom su ona i brat počeli educirati vlastite roditelje. Polako, kako to s prihvaćanjem novina obično ide, otvarali su im jedna po jedna vrata. Djeca su odgojila svoje roditelje i pustili ih u novi, bolji svijet. Jer su ga skupa takvim učinili.

Dok sam, umorna, iscrpljena i gladna, ležala u bolničkoj sobi pedijatrijsko-akušerske klinike u Sarajevu, krevetu je prišla glavna sestra i donijela mi zamotuljak, moju tek rođenu kćerkicu. Predala mi je u naramak, zadnjim atomima snage pridigla sam se u polusjedeći položaj kako bih je probala prvi put podojiti. Sestra je još nakratko ostala stajati kraj kreveta, a onda, odlazeći, svečanim tonom rekla: Eto, Lamija, to je to majčinstvo!

Bila je to ista ona sestra koja me, gurajući me, nedugo po porodu, na pokretnom krevetu u lift kako bi me transportovala do sobe, upitala da li mi je to bio prvi porod. Prvi porod, ali drugo dijete, rekla sam, jer sam se osjećala kao da izdajem sina koji mi je tih bolničkih sati već silno nedostajao kad god bi me pitali koje mi je ovo dijete po redu. Za medicinu, važno je da li je porod prvi ili nije, stoga sam svima naglašavala isto: porod jeste prvi, ali dijete nije.

A zašto ste žurili, sa tim, usvojenjem, upitala me sestra, a ja sam, onako obeskrvljena, gladna, sa doslovnom i metaforičkom rupom u stomaku, valjda nešto i odgovorila, nakon čega je ona zašutila. Sve do trena kada je, gledajući me s kćerkom u naramku, odlučila objasniti mi da je eto baš to pravo majčinstvo, a ne ono što sam prethodnih pet godina proživljavala sa svojim sinom.

I promašila je, naravno, ceo fudbal, ali ja nisam imala snage učiti je životu i ljubavi na način na koji su to činili moji mali i mladi rođaci. Njihov im je unutrašnji kompas rekao da to učine, moj mi je tad govorio samo da moram podojiti to stvorenje i pojesti nešto, po mogućnosti cijelog vola!

Majčinstvo je došlo poslije, jer ono nije neka mistična sila koja te obasja kad se prekine pupčana vrpca, već bezuvjetna ljubav, uz koju ide stalno, kontinuirano i neprekidno osluškivanje, slušanje, pričanje i razumijevanje bića kojem ste odlučili postati roditeljem, čak i onda, i naročito onda, kada načine neke izbore koje vi možda i ne biste.

Zato hvala mami Bože Vreće, tati moje prijateljice, mami moga prijatelja i mojim mladim rođacima što popravljaju svijet, za razliku od akušerske sestre koja svakodnevno pomaže u rađanju novih života, a život ne razumije ni koliko je crno ispod nokata.

Komentari

komentara