LGBT Horror Story

18. 11. 2015

11-interview-with-a-vampire

Piše: Emina Žuna
Foto: Craveonline.com, Popoptiq.com, Tvline.com

Opće je mjesto da su horor filmovi često mjesto eksploatacije i diskriminacije, naročito u svojim nižim, niskobudžetnim varijantama. Svi smo gledali neki primjer filma u kojem se na samom početku pojavljuje zanosna seksi plavuša koja umire već u prvim sekundama i jedina joj je filmska funkcija da dobro izgleda, par puta vrisne, a onda bude ubijena na različite načine. Međutim, ono zbog čega je također bitno istaknuti horor kao žanr jeste upravo njegov emancipatorski potencijal koji je imao, i još ima, za žene i pripadnike/ce drugih seksualnih orijentacija.

Termin “feministički horor” se davno udomaćio u kritici i ovaj nam je ovaj žanr od samih svojih početaka nudio moćne ženske likove koji su nosili radnju od početka, doživljavali svojevrsno oslobođenje unutar filmske priče i s kojima smo se mogli/e identifikovati. Smatram da je transformacija protagonistkinje u hororu zbog specifičnosti žanra još efektnija nego što je to slučaj s drugim žanrovima, jer on omogućava da se lako predstavi sav užas njene egzistencije/doživljaja i utoliko je njen trijumf veći nakon uspješnog razrješenja ili pobjede. Uzmimo samo primjere nekih klasika i svima poznatih filmova: Alien (1973), Carrie (1976) ili I Spit on Your Grave (1978). Radi se o različitim horor podžanrovima, ali bez obzira da li baratamo sa elementima sci-fija, slashera ili drame, svakom od njih je zajedničko da se horor heroina suočava sa objektima svog straha ili zlostavljačima i nad njima postiže pobjedu i individualno oslobođenje. A često se u hororima kroz specifičnosti žanra predstavlja i sva hororičnost samo ženskog iskustva, bilo odrastanja, prve seksualnosti, menstruacije ili majčinstva kao npr. u Ginger Snaps (2000), Teeth (2007), The Babadook (2014), te kako se žene kroz svojevrsnu horor hiperbolu užasa nose s njima. Međutim, iako uživam u hororu i njegovim feminističkim inačicama i mogla bih o tome da pišem do sutra, ovdje želim da se osvrnem i na nešto što je rjeđe spominjano, ali također itekako prisutno, a to je LGBT horor.

Dvosmislenost naziva može upućivati na svakodnevno iskustvo s kojim se susreću LGBT osobe u nekim dijelovima svijeta, međutim u ovom smislu se ipak odnosi na prisustvo LGBT motiva, tema ili likova u horor filmovima. Česte su podjele koje se prave na osnovu toga da li u filmovima preovladaju gej ili lezbijski motivi, pa tako npr. imamo liste tzv. gej i lezbijskih horora. Za takve filmove je čak ustanovljena i the Queer Horror Award koja se dodjeljuje za naročito pozitivno karakterisanje LGBT karaktera ili tema unutar žanra horora. Zanimljivo je da se na različitim listama gej horor filmova navode i filmovi kao što su: Interview with a Vampire (1994) zbog homoerotskog naboja između Toma Cruisea i Brada Pitta ili A Nightmare on Elm Street 2: Freddy’s Revenge (1985) zbog suptilnih gay scena koje se provlače kroz cijeli film, a koje su mi lično promakle kad sam ih gledala. Poanta je da se ovakvo suptilno uplitanje dešavalo odvajkada i iako se u zadnje vrijeme snimaju horori koji svjesno i bez skrivanja nude LGBT karaktere/teme, treba istaći da queer teoretičari navode da je upravo horor fikcija bila mjesto na kojem su se prvi put, u sigurnosti fantazije, obrađivali LGBT motivi. Prvo djelo koje sigurno svakome padne na um u tom kontekstu je Slika Doriana Graya, međutim još prije su pisci gothic fikcije koristili LGBT momente i navodi se da su mnogi od njih bili skriveni homoseksualci. Uzimajući u obzir popularizaciju motiva vampira u to vrijeme, knjige o vampirima su bile prepune tih motiva. Zato se ne treba čuditi androginost samog lika vampira koja je iz književnosti dospjela u film, te da se glad za krvlju često izjednačava sa seksualnim užitkom i zadovoljavanje gladi je usmjereno na oba spola i popraćeno orgazmičkim užitkom.

1936_DraculasDaughter_img14
Dracula's Daughter, 1936.

A kad se govori o vezi LGBT motiva i vampira, ne može se ne spomenuti klasik iz 1936, Dracula's Daughter, jer mi se čini kao izvanredan film i po sadašnjim mjerilima. Nakon decenija klišeiziranih vampirskih horora u kojima su vampiri predstavljani stereotipno, vampirka u njemu, grofica Zeleske, iako je starija od svih spomenutih, doima se veoma novo i osvježavajuće. Jak ženski lik u izvedbi Glorie Holden u filmu dominira nad svim muškim likovima, uspijeva da se oslobodi svog oca, grofa Drakule, i ispoljava naročitu strast prema mladim ženama koje voli slikati obnažene, a onda ih hipnotizirati i strastveno im piti krv. Antologijska je scena u kojoj grofica nagovara mladu ženu na slikanje, iako ova to ne želi, i ima nedvosmisleno jak erotski naboj. Film je u tom smislu puno ‘otkriveniji’ nego drugi klasik koji se navodi kao jedan od lezbijskih horora, The Haunting (1963), budući da je jedna od glavnih likova, Theodore, lezbijka, međutim, sve što dobijamo je nekoliko dvosmislenih iskaza i filmska cenzura je puno jača nego u trideset godina starijem filmu. Inače, kad govorimo o androginosti ili hermafroditizmu vampira, ne može se ne spomenuti Jarmuschov film Only Lovers Left Alive (2013), bez obzira što predstavlja heterosekualni odnos između dva glavna lika, Tilde Swinton i Toma Hiddlestona. Vizuelnom ljepotom i glumom i on i ona su prevazišli oznake svoga spola/roda, te se može reći da su zamjenjivi i mogu biti i jedno i drugo.

ahs-hotel-photos-10
Denis O'Hare kao Liz Taylor u 5. sezoni serije “American Horror Story”

Ono za što smatram da se ne smije zaobići kad god se govori o vezi horora i LGBT-a, nešto je što se upravo sada dešava, je 5. sezona serije American Horror Story u produkciji FX Networks. Iako su i prethodne četiri sezone bile LGBT inspirativne, ova je sezona naročito značajna u tom smislu. U njoj se pojavljuje veličanstvena, biseksualna i hipersenzualna vampirica koju tumači Lady Gaga i koja zavodi naizmjenično i muškarce i žene. Ona je savršen primjer veze između vampirskog i seksualnog u kojem se miješa zadovoljavanje libida i gladi. Osim grofice, u seriji se javlja živopisna galerija gay likova, te transeksualna žena Liz Taylor koju sjajno tumači Denis O'Hare. Liz je, kao žena zarobljena u tijelu muškarca, živjela u tipičnom braku, u predgrađu, skrivajući od svih svoju pravu prirodu. Jedina mjesta na kojim se otkrivala i zadovoljavala svoju najdublju želju bile su hotelske sobe za vrijeme poslovnih putovanja u kojima bi u tajnosti oblačila žensku odjeću. Sve dok je nije otkrila grofica i oslobodila ženu u njoj, pa je Liz obučena u ženu prošetala hotelskim hodnikom i tako zauvijek raskrstila sa svojim prošlim životom. Epizoda u kojoj se predstavlja karakter Liz se može tumačiti kao savršen prikaz zarobljenosti individue u tijelu pogrešnog spola, te procvat ličnosti koji donosi njeno konačno oslobađanje.

Međutim, iz ovog bi bilo pogrešno zaključiti da su stvari za LGBT populaciju zbog postojanja serija kakva je AHS danas savršene, čak i tamo gdje se spomenuta serija snima. Naime, čitajući neku noć message boards na IMDB-u i komentare na zadnje epizode, naišla sam na pravu poplavu komentara mržnje prema Liz i gay likovima i neki idu čak dotle da kažu da će nakon godina gledanja odustati od serije zbog toga što toliko potencira LGBT motive. Zato bi ovaj kratki prikaz mogla završiti rečenicom da iako je prošlo vrijeme skrivanja LGBT motiva u horor fikciji, njihovo konačno pokazivanje je još daleko od svekolikog odobravanja.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!