Marksizam i homoseksualnost: Teorija i praksa (I dio)

Piše Vedran Koturić

TF_Bebel_amSchreibtisch_1910_ABI_August_Bebel_Institut_BerlinKada je, kasnih 1890-ih, pokret za prava homoseksualaca dobio na poletu, Marx i Engels su bili odavno među pokojnima. Ali partije, utemeljene na marksizmu, koje su nastale, bile su među najvećim zagovornicima prava homoseksualaca. Kasnije su vođe komunističkih partija, kao i brojni intelektualci, zauzimali vrlo različita stajališta kada su u pitanju prava LGBT osoba. Međutim, možemo zaključiti da je marksizam, kao način razumijevanja historije i kao teorija demokratske revolucije odozdo, ipak iznašao metod za razumijevanje uzroka ugnjetavanja homoseksualaca, kao i mizoginije, te nudi način za oslobođenje od istih. Kao teorija, marksizam se pokazao, sposobnim za razvoj i uključivanje u svoje zahtjeve i onaj koji se odnosi na sve aspekte ljudske emancipacije.

Engels je u svom pionirskom djelu – Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države – uspostavio socijalističku teoriju o razumijevanju uzroka koji dovode do ugnjetavanja žena – čime je dao i osnove za razumijevanje uzroka ugnjetavanja homoseksualaca. Engels je pokazao kako porodica, kao i samo ugnjetavanje žena, nisu pojmovi koji proizlaze iz “ljudske prirode”, nego su historijske kategorije čiji je nastanak povezan sa nastankom klasnog društva – ukidanje klasnog društva, stoga, je put ka oslobođenju žena i ukidanju porodice, te na kraju uspostavljanju spolne jednakosti. Tako, ugnjetavanje žena – kao i ugnjetavanje homoseksualaca – imaju svoje uzroke u nastanku klasnog društva.

Porodica se kroz vijekove mijenjala, i to tako da je u svakome razdoblju odgovarala potrebama vladajuće klase. U kapitalizmu je fokus porodice na razmnožavanju, brizi oko budućih radnika, kao i prenošenja društvenih “normi” i rodnih uloga – uključujući, naravno, i seksualno opredjeljenje.

U predkapitalističkim društvima nisu postojale osobe koje bi bile smatrane homoseksualnima – ili heteroseksualnima. Umjesto toga, postojala su samo ponašanja i odnosi u koje su ljudi ulazili, od kojih su neki smatrani neprihvatljivim, ili čak kažnjivim, dok su druge vrste ponašanja, prije svega spolno razmnožavanje ljudi, bile smatrane normom (zapovijedi). Ruska revolucionarka Alexandra Kollontai je zapisala: “…na svim nivoima historijskog razvoja društva bile su uspostavljene norme koje su određivale uslove pod kojima bi se ljubav smatrala ‘dopuštenom,’ a kada i pod kojim uslovima je ljubav grešna i neprihvatljiva.“ Kapitalizam je uticao na razvoj ogromnih urbanih konglomeracija  koje su omogućile život van porodice, tako ostavljajući dovoljno prostora za nezavisan život i razvijanje identiteta, kao što je na primjer homoseksualnost. Historičar John D'Emilio je zaključio da “kako se najamni rad širio, a proizvodnja postala socijalizirana, tako je postalo moguće da se seksualnost oslobodi ‘imperativa’ koji je bio na razmnožavanju… Budući da je kapitalizam stvorio uslove koji su dozvolili nekim muškarcima i ženama da organiziraju svoj privatni život oko njihovih erotičnih/emocionalnih privlačnosti prema vlastitom spolu.“ Ali kapitalizam je sam sebi kontradiktoran. Dok je omogućavao da se razvija identitet homoseksualaca i lezbejki, sa druge strane je i dalje vršio pritisak na radničku klasu i njihove porodice da nastave sa proizvodnjom buduće radne snage. “Uzdizanje porodice na nivo ideološkog shvatanja je uzrok tome da kapitalističko društvo i dalje proizvodi, ne samo djecu, nego i heteroseksizam i homofobiju.“ D’Emilio zaključuje: “Kada pogledamo u srž, vidimo da je kapitalizam problem.

Međutim, i dalje ostaje jedno otvoreno pitanje: da li će legalizacija istospolnih brakova približiti društvo ka većim seksualnim slobodama? Ako stavimo na stranu zamisao da je “brak za svakoga“ način borbe protiv diskriminacije – ostaje i dalje činjenica da fizički i verbalni napadi, kao ni homofobni poslodavci neće jednostavno nestati jednim potezom – i cijela priča oko “ljudskih prava“ i “jednakosti pred zakonom“ – argumenti kojima se koriste zagovornici istospolnih brakova – dobiva reakcionarnu prirodu zajedno sa takvim brakovima: buržoazija, a osobito njeni lijevi dijelovi, prikazuju istospolni brak kao društveni napredak koji će omogućiti osobama da uživaju blagodati “finansijskih prednosti“ i “prava na nasljeđivanje“ koja uživaju i heteroseksualni parovi.

Dakle postavlja se pitanje: “jednakost” u ime čega, odnosno – da li su uopšte seksualne slobode moguće u kapitalizmu? Odgovor na ovo pitanje je negativan. Izgradnja svijeta slobodnog od homofobije i heteroseksizma, gdje je svaki pojedinac tretiran i sagledan kao ljudsko biće, a ne kao kategorija, nemoguće je unutar kapitalizma.

Bračna jednakost” ne podrazumijeva niti jednake niti dobre odnose među bračnim drugovima, niti ekonomsku jednakost – ona podrazumijeva samo daljnje klasno ugnjetavanje od strane buržoazije. Komunističko društvo bi umjesto toga bilo društvo u kojem bi ljudski odnosi bili regulisani na osnovu uzajamne ljubavi i poštovanja, a ne od strane državne regulacije i zakona.

Borba za komunizam nije samo borba za ekonomsku situiranost. To je prije svega borba za emancipaciju svih ljudskih bića, za uspostavljanje “društva u kome je slobodan razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.

Čitav tekst: marksizam i homoseksualnost_teorija i praksa_prvi dio

Recenzija teksta: Recenzija teksta Vedrana Koturića Marksizam i homoseksualnost

Korištena literatura: LITERATURA

Komentari

komentara