Moj sin ne zna da mu sestra ima djevojku

_slajder_diskriminacija pric_a 3Piše: Ozren Kebo

Foto: Imrana Kapetanović

Šta je vaš najveći strah kada je u pitanju budućnost vaše kćerke? To je samo jedno od pitanja koje smo u dugom razgovoru postavili Davorki (52), ekonomistici koja nakon mnogih selidbi i životnih iskušenja danas živi u Sarajevu. Priča koja je uslijedila možda najbolje oslikava status LGBT osoba u Bosni i Hercegovini.

“Strah me mnogih stvari”, otpočinje svoja razmišljanja Davorka. “Evo, recimo i ovog intervjua. Strah me da je neko ne namlati zbog njene različitosti. Biti lezbijka danas nije lako ni u Bosni, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. Strah me i nasilja, jer se ovdje agresijom rješavaju sva pitanja na koja ljudi ne znaju odgovore.” A na pitanje kako vidi život svoje kćerke, 28-godišnje pravnice, za deset godina, Davorka ne može da odgovori odmah. Pokušavamo zato s dodatnim objašnjenjima: hoće li njena kći morati i 2024. godine da se krije ili će tada atmosfera biti ipak opuštenija. “Teško je predvidjeti šta budućnost nosi, ali bih ipak bila sretnija kada bih joj mogla obezbijediti život u inostranstvu, u nekoj normalnijoj sredini. To valjda sasvim dovoljno govori o mom povjerenju u ovo podneblje i njegove slobode…”

9_diskriminacija pric_a 3-20Davorka kćerki daje punu podršku, ona joj je pouzdan štit od vanjskih problema, ali ni unutar porodice stvari nisu do kraja jasne. “Imam divnog sina koji se upravo oženio, živi u sretnom braku, što je prava rijetkost, jer koliko vidim, ovo što danas imamo sve su manje ili više nesretni brakovi.Valjda vrijeme takvo. Ali moj sin ne zna da mu je sestra lezbijka. On je divna osoba konzervativnih načela, brat i sestra se beskrajno vole i nisam sigurna da bi ta ljubav opstala kada bi on znao da ona ima djevojku. Zato smo odlučile da mu ništa ne govorimo.”

Davorka je radoznala i obrazovana osoba, pohađala je rodne studije i savršeno poznaje temu o kojoj razgovaramo. “Nakon svih tih godina studiranja, moj zaključak je ovaj: muškarac i žena su gotovo ekstremna stanja koja u prirodi rijetko nalazimo u tim čistim formama. Mnogo je tu prelaznih oblika. Ali ljudi su uplašeni, zbunjuje ih njihova sopstvena priroda, a društvo im patrijarhalnim načelima samo povećava tu zbunjenost. Znam mnnogo žena koje su zbog društvenih normi morale da sklope brak i zbog toga su duboko nesretne. Jedna od njih mi je doslovno rekla: ‘Kada moram da spavam s mužem, ja bih se najradije ubila.’ Eto šta sve ljudi moraju prolaziti zbog konzervativnih pravila.”

Biti različit, kaže Davorka, jedno je od većih prokletstava koje vam se može desiti. “Ovdje imamo reducirano shvatanje tolerancije koje se odnosi samo na etničke grupe. I to čak ne na sve, nego na ove tri dominantne. A prava tolerancija ogleda se u našem odnosu prema siromašnima, starima, životinjama, osobama s posebnim potrebama, Romima… Ponekad se u jednoj osobi može susresti više tih otežavajućih elemenata i svi oni život čine nepodnošljivim. Neki dan sam imala teško suočenje s takvom situacijom. U tramvaj je ušla Romkinja s malim djetetom u naručju. Slabašna, isrcpljena, na licu joj vidiš da pati. Ona je ugrožena, različita i prokazana  po više osnova. Niko nije ni pomislio da ustane. Ustupila sam joj mjesto, a žena do koje sam sjedila samo što me nije ubila zbog toga. Mi nemamo saosjećanja, predrasude su jake i na samom smo početku procesa koji će ovdje biti bolan i dug.”

2_diskriminacija pric_a 3-8Majka i kćerka žive skladno, svjesne da su jedna drugoj najveći oslonac. “Rat je za nas bio težak, selili smo se iz jednog u drugi grad, mijenjali države, bili izloženi stalnoj opasnosti. Dijana je bila mlada i dugo joj nisam mogla reći neke stvari. Jednog dana joj kažem da joj moram nešto priznati: ‘Ja se neću ljutiti  ako me zamrziš ili odlučiš da ne govoriš sa mnom.’ ‘Nisi valjda lezbijka’, upitala me ona. ‘Gore od toga’, odgovorila sam. ‘Šta može biti gore od toga u ovakvom društvu?’ ‘Muslimanka’, kažem joj ja, jer grad u kojem smo tada živjeli za muslimane je bio toliko opasan da ni moje nemuslimansko ime nije predstavljalo garanciju da nas neko neće napasti.”

To je bila situacija u kojoj je majka kćerki priznala neke stvari. A kako je bilo na suprotnim pozicijama, kada je kćerka priznala majci svoju seksualnu orijentaciju? “Sasvim normalno”, kaže Davorka. “Rekla mi je da joj se sviđa jedna djevojka, što sam prihvatila najnormalnije, ali nastavak razgovora bio je neočekivan. ‘Ali, ona još nema 18 godina.’ ‘E, pa nemoj mi dovoditi maloljetnicu u kuću’ – to je bio jedini restriktivan odgovor koji je moja kćerka ikada čula od mene. Nije mi bio problem što joj se sviđa djevojka, nego što ta osoba još nije bila punoljetna, ali sve je na kraju ispalo baš onako kako bi svaki roditelj poželio.”

3_diskriminacija pric_a 3-13Davorka kaže da ljudi na LGBT osobe i dalje gledaju kao da su “pale s druge planete”: “Moja prijateljica živi u Francuskoj i došla je ovdje da završi jedan istraživački projekat. Prijatelji s kojima se divno družila na kraju je pitaju otkad je lezbijka. ‘A otkad ste vi strejt?’, odgovara im ona i u tom anegdotalnom dijalogu sadržana je naša nespremnost da na pravi način prihvatimo LGBT osobe. Kada dođu izbori, ovdje je i dalje jedno od najvažnijih pitanja abortus. Kada se god uznemire politički duhovi, nekako se desi da žensko tijelo postane centar rasprave, jer ga smatraju društvenom svojinom. Postoje političke snage koje ljudima ne priznaju pravo na privatnost i to je veliki problem.”

I na samom kraju razgovora ponovo se vraćamo na porodična pitanja. Šta bi Davorka poručila roditeljima koji saznaju da im dijete ne slijedi usvojene heteroseksualne obrasce? “Ako nije neskromno, savjetujem im da se ponašaju kao ja. Najvažnije je da vam je dijete sretno, a ne da je heteroseksualno. Njihov život prepustite njima, a vi se brinite da ih zaštitite i da im ništa ne nedostaje. Imajte na umu da su to divne osobe, obrazovane, nenasilne. I još nešto, pošto sam ja u pogledu higijene onaj sterilni ‘ambulantni’ tip, Domestos i ti fazoni, moram reći da su, uz sve druge kvalitete, još i i besprijekorno čisti, što me oduvijek fasciniralo. Sve su to naša djeca, a djeca zaslužuju ljubav, pažnju, zaštitu, podršku… Ako im to ne možete pruižiti samo zato što vam sin ima momka, ili kćerka djevojku, onda nije problem u njima, nego u vama…”

Intervjui sa roditeljima te članovima i članicama porodica LGBT osoba koje ćemo objavljivati u narednom periodu dio su kampanje povodom Međunarodnog Coming Out dana, koji se obilježava 11. oktobra. Kampanju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, uz podršku Delegacije EU u BiH.

 

Komentari

komentara