Postojimo i ne mogu nas ignorisati

ilustracijaRazgovarao: Dalibor Tanić

Jedan sasvim običan dan u Sarajevu. Rano popodne u Art kinu “Kriterion” i susret sa Alisom i Ninom. Odjednom, običan dan se pretvara u jako prijatan razgovor pun emocija, čvrstih stavova i jasnih poruka. Alisa i Nina su lezbejke. Zajedno su nekih godinu dana i žive zajedno. Prvi dojam je da su jako različite, ali se zapravo savršeno slažu. Njihova veza je snažna i puna iskrene ljubavi. To je stvarnost sa kojom su sretne. Paralelno sa njom, odvija se i jedna sasvim drugačija stvarnost u kojoj su Alisa i Nina još uvijek društveno i zakonski neprihvaćene. U intervjuu kojeg smo vodili sa Alisom i Ninom, razgovarali smo o njihovom životu, otkrivanju seksualnosti, osvajanju prostora i budućnosti.

LGBT.ba: Kako je protekao proces autovanja kod roditelja i prijatelja?

ALISA: Obzirom da sam se veoma rano (sa 13-14 godina) autovala najbližim prijateljima i prijateljicama, taj dio je prošao veoma dobro i nisam naisla na osudu, uvrede ili odbacivanja od strane njih. Od tada se autujem bez ikakvih problema u bilo kojem okruženu. Reakcije na to su različite, ali nikad mi se nije desilo da me ljudi odbace zbog moje orijentacije. Sa roditeljima je bilo malo drugačije, njima sam se autovala sa 16 godina i imala sam mnogo problema tipa zabrane izlazaka, oduzimanja telefona i interneta… Od tada je moje autovanje zanemareno. Ne priča se o tome, ali ne dobijam ni pitanja tipa: “Imaš li momka?” i “Kad ćeš se udati?”.

NINA: Od onih osoba kojima sam rekla da sam u vezi sa ženom (a te sam osobe pomno birala), dobila sam samo podršku. Rekla sam osobama koje su meni bile važne u životu i od njih sam dobijala samo pitanje da li sam sretna i da je to najvažnije. Moja sreća. Razlog moje odluke da samo sa bliskim osobama podijelim svoje osjećaje sreće jeste taj što sam naučila da ne dozvoljavam da moju sreću ne narušava niko sa strane. Roditeljima nisam rekla. Ocu nisam rekla, jer nikad nisam ni osjetila da ga interesuje moj emotivni život. Majci nisam rekla, ali ne zato što smatram da bi me se odrekla. Jednostavno, ne želim da u životu koji joj je donio stresove, bolove i razočarenja u godinama treće dobi prolazi sa mnom kroz proces prihvatanja i propitivanja, i ostala izlaganja koja nisu jednostavna. A sa iskustvom je postala i tvrdoglavija, ne dozvoljava da ljudi mijenjaju njene koncepte življenja, a ja sam se tek krajem dvadesetih prvi put zaljubila u ženu.

LGBT.ba: Proces autovanja je samo prvi korak u osvajanju prostora. Kako osvajate prostor van bliskih krugova?

ALISA: Pa mislim da je aktivizam najbolji način za to. Također, pored aktivizma smatram da treba izlaziti iz “balona” prijatelja i konstantno upoznavati različite ljude i biti spremna na razgovor sa njima o LGBT temama, jer je to jedini način da ljudi iz “prve ruke” čuju o tim stvarima i mislim da je najefikasniji. I žive biblioteke smatram jako efikasnim, jedini je problem što nisu baš posjećene.

NINA: Uživam da rušim stereotipe. Ja izgledam kao hodajući stereotip (koji je moj izbor – da nosim suknje, haljine, nakit, lakiram nokte, nosim balentanke, itd.), a onda iznesem svoje stavove koji su protkani feminizmom u kojem ne dozvoljavam da ikad iko kaže nešto protiv bilo kakve diskriminirajuće podjele, vrištim i deklarišem jasno osobu koji je homofob/kinja, seksista, nasilnik itd. Zauzimam javne prostore i pretvaram ih u “podnošljivije”.

LGBT.ba: Šta mislite kako je bilo imati lezbejsku vezu u BiH danas u odnosu na prije desetak godina?

ALISA: Pa ne znam baš kako je bilo prije desetak godina… Bila sam i tada aut, ali premlada da bih išta od toga ozbiljno shvatala.

NINA: Definitivno smatram da je lakše danas nego prije deset godina. Prije 10 godina apsolutno nisam mogla da čujem riječi “LGBT prava”. Prije deset godina ja sam smatrala da ne znam niti jednu LGBT osobu, a kamoli neki par – jer su bili/e totalno nevidljivi/e. Sada postojimo i ne mogu nas ignorisati.

LGBT.ba: Smatrate li da se u zvaničnoj bh. politici posvećuje dovoljno pažnje pitanjima LGBT zajednice?

ALISA: Mislim da se apsolutno ne posvećuje pažnja tome. Prave se mali koraci, barem se povremeno priča o tome, ali mislim da se ne prave neki veći pomaci.

NINA: Naravno da se ne posvećuje puno pažnje. Radi se na tome vrlo prikriveno, u bh. politici osobe koje nisu homofobne možemo nabrojati na prste jedne ruke. Ali sa druge strane, lični stavovi nisu bitni u politici, nego sigurnost i jednake mogućnosti svih građana i građanki.

LGBT.ba: Koliko u medijima ima prostora za LGBT teme?

ALISA: Pa prostor se dobije u slučaju neke ulične akcije, ili ukoliko se desi neki nasilni čin protiv LGBT osoba. To je svakako premalo i trebalo bi se više raditi na zauzimanju medijskog prostora.

NINA: Nedovoljno prostora. Ali bolje izvještavaju nego prije (naravno, opet ako izuzmemo ekstremne i zavisne medijske prostore).

LGBT.ba: Da li u Sarajevu (ili nekom drugom bh. gradu) treba biti održana parada ponosa?

ALISA: Naravno da treba, ali mislim da LGBT zajednica u BiH još uvijek nije dovoljno osnažena da bi izašla na ulicu u većem broju.

NINA: Slažem se sa Alisom.

LGBT.ba: Ako uporedimo stepen prihvaćenosti LGBT zajednice u zemljama regiona, gdje se BiH nalazi u odnosu na Srbiju i Hrvatsku?

ALISA: Mislim da su i Hrvatska i Srbija daleko ispred nas.

NINA: Hrvatska je daleko ispred nas. LGBT osobe su prihvaćene da postoje (zakonski okvir) i rade na tome da imaju jednaka prava kao i svi ostali građani i građanke. Srbija ima izgrađen pokret, ima prajdove, ima pobune. BiH je na samom početku, gdje se još uvijek pokušava objasniti ljudima na vlasti i građanstvu da kod nas postoje LGBTIQ ljudi, da institucije ne smiju diskriminirati nekog na osnovu toga koga voliš, itd.

LGBT.ba: Koliko vam je bitno da vaša zajednica bude zakonski priznata?

ALISA: Što se tiče mojih interesa i emocija, i nije mi nešto pretjerano bitno. Meni taj papir nista ne znači, ali uzimajući u obzir neke zakonske privilegije i olakšice, postaje izuzetno bitno. Dakle, sa jedne strane postoji taj zakonski dio, a sa druge ono koliko te okolina ozbiljno shvata. Jer svi ozbiljnije shvate neki hetero par koji je u braku nego dvije lezbejke koje su dugo u vezi, žive zajedno…

NINA: Želim da imam mogućnost izbora. Želim da biram. Plaćam državi poreze, PDV, aktivna sam građanka, učestvujem u izgradnji bolje BiH i želim da me se tretira ravnopravno. Ja sam punopravna građanka kad država ima koristi od mene, tj. kad plaćam državu da krši moje pravo da izaberem sa kim želim da provedem budućnost. To je podlo licemjerje ove države. Ljudi zaposleni u institucijama vole da pune svoje džepove parama lezbejki, gejeva, biseksualnih, transeksualnih, transrodnih, interseksualnih i queer osoba, ali ne vole da ih tretiraju kao ljudska bića.

LGBT.ba: Koji su najčešći stereotipi, pored onog da u lezbejskoj vezi postoje “muško i žensko”?

ALISA: Taj je glavni, ali ima i onih: lezbejke žele da su muskarci; ona je lezbejka jer nije privlačna muskarcima; povrijedio je muškarac pa je prešla na žene; lezbejke se rijetko seksaju jer nema muškarca koji bi inicirao taj čin; lezbejke su agresivne….

NINA: Hm… Recimo da je moja seksualnost faza, ili da se očekuje od mene da sada završim sa muškarcem, da se moja veza ne shvaća ozbiljno. To mi je jedan od najvećih problema, jer je moja veza ionako površna (jer nije zakonski priznata) i ljudi ne uzimaju u obzir da moja veza sa osobom s kojom živim nije drugačija od onih veza koje imaju ovjeru od države da je u pitanju brak ili onih koji mogu da dobiju ovjeru od države.

LGBT.ba: Kakav je nastup nevladinih organizacija koje zastupaju prava LGBT osoba u BiH – agresivan, nedovoljno snažan, konkretan…? Šta je vaše mišljenje?

ALISA: Ja smatram da je nedovoljno hrabar. Većina stvari se radi u nekoj tajnosti i svodi se na kreiranje nekog sigurnog prostora. U posljednje vrijeme se počelo aktivnije izlaziti na ulicu (bilo to da ljudi izađu, ili da se pojave bilbordi ili plakati po gradu). Što se toga tiče, mislim da će uskoro to sve biti malo javnije i glasnije. Težimo tome.

NINA: Agresivan? Kako? Par ljudi radi na pitanju LGBTIQ osoba u ovoj državi. Uvijek je agresivno kad ljudi trebaju promijeniti svoj stav i početi tolerisati nekog drugog i drugačijeg. Zamislite da ste pitali sve nevidljive i iskorištene grupe ljudi koje su tokom historije bile izmanipulisani/e, nevidljivi/e, da li su bili agresivni u svojim “zastupanjima”?

LGBT.ba: Šta biste vi mijenjale po tom pitanju?

ALISA: Ma ja bih odmah prajd pravila… Mislim da se treba malo više okrenuti zajednici, da se ti ljudi osnaže i budu spremni da nose promjene, jer bez snažne zajednice sve ostalo je uzaludan posao. Ok, desit će se u jednom momentu da se zakonski priznaju zajednice, ali ko će se vjenčati ako LGBT zajednica nije osnažena? Mislim da se na oba fronta treba paralelno raditi.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!