Pozitivnija slika u bh. medijima o LGBT temama

BHRT_logo_01Piše: Dalibor Tanić

U posljednjih nekoliko godina, broj medijskih sadržaja koji se tiču pitanja LGBT populacije, evidentno je povećan. Pored primarnog cilja, što je informisanje, mediji su uzeli i obrazovnu ulogu, pa i ulogu nekoga ko će senzibilizirati društvo prema LGBT zajednici. Nažalost, ovdje govorimo samo o jednom dijelu medija i prije svega mislimo na portale i magazine. Javni servisi koji bi trebali imati vodeću ulogu kako u izvještavanju, tako i u edukaciji društva, zaobilaze ove teme, bez obzira na činjenicu da javni servisi moraju biti servisi svih građana i građanki u BiH.

Problematiziranje tema LGBT zajednice

Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, takođe smatra da je u posljednjih nekoliko godina medijski sadržaj obogaćen temama koje se tiču LGBT zajednice u BiH.

Ona kaže da je to primjetno prije svega na news portalima i magazinima koji izlaze u BiH, ističući posebno magazin Dani.

“U svim tim sadržajima se problematiziraju potrebe i interesi LGBT zajednice. Dakle, nisu to tekstovi koji su nastali povodom nekih događaja koji su važni za ovu populaciju i manjinske grupe generalno. Nema te neke akcije medija u trenutku kada je ta tema top i onda je ima u medijima. Ugao medija koji su u privatnom vlasništvu se potpuno promijenio”, objašnjava Rudić.

Sa druge strane, Saša Rukavina, glavni i odgovorni urednik magazina Dani, smatra da ne postoje povlaštene grupe.

“Moj stav kao urednika magazina Dani, jeste da ne postoje povlaštene grupe. Ne postoji grupa koja samim tim što jeste, zaslužuje neku posebnu medijsku pažnju. Naravno, postoji princip da većina treba da štiti manjinu. Mi nemamo neki prostor u kojem se posebno bavimo ovom temom, pa bude ono “daj šta daš”, samo da ispunimo te stranice koje tiču te teme”, objašnjava Rukavina.

“Kada se pojavi priča”, govori dalje Rukavina, “koja se meni i ekipi Dana učini interesantnom i koja bi se potencijalno čitala, naravno da će biti prostora za nju.”

Sve do Nove godine, Dani su imali stalnu rubriku, koja se bavila temama feminizma i LGBT zajednice. Ta saradnja je prekinuta, ali ne zbog toga što Dani ne žele više da pišu o ovim temama, već zbog ekonomskih razloga.

“Mi smo imali rubriku ‘Njenih pet minuta’, koja je bila prostor u kojem se naša saradnica, radešna Masha Durkalić, bavila ženskim temama i LGBT populacijom. To je bila stalna rubrika. Onda smo, nažalost zbog ekonomskih razloga, morali prekinuti saradnju sa Mashom. Imali smo neke planove da produžimo ugovor, tim prije što je magazin Dani medijski partner serijala feminističkih razgovora i predavanja Neko je rekao feminizam”, objašnjava Rukavina.

On kaže da je postojao plan da tu rubriku preuzme druga novinarka, koja je kasnije zbog privatnih razloga otišla iz redakcije. U međuvremenu, Dani su objavili neke od tekstova koji se tiču LGBT populacije i to, kako kaže Rukavina, zahvaljujući dobroj saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom.

“Redakcija bi uskoro trebala da se ojača i moj plan je da pokušam da ponovo vratim tu rubriku. Mislim da tu ima priča koje zaslužuju da budu u medijima. Probaćemo, potrudićemo se…”, objasnio je glavni i odgovorni urednik magazina Dani.

Gdje su javni servisi?

Za razliku od medija u privatnom vlasništvu, u javnim servisima nema pomaka. Nema ni manje, a ni više izvještavanja o LGBT zajednici. Zapravo, gotovo da takvo izvještavanje i ne postoji.

“Ono što ja smatram jako lošim je što ova populacija nije dovoljno vidljiva na javnim televizijama. Na radio-stanicama je i bilo nekih emisija koje su se bavile ljudskim pravima, pa su u okviru te priče problematizirana i prava LGBT populacije. Javna televizija je i dalje dosta gledana i upravo ona treba osvijestiti i senzibilizirati najveći broj građana o ovoj populaciji, ali je ona na javnim servisima nevidljiva”, objašnjava Rudić iz Udruženja BH novinari.

Samo primjera radi, Hrvatska Radio-televizija je u vrijeme donošenja zakona o istopolnim zajednicama imala javne debate u kojima se raspravljalo o ovom zakonu.

“Žao mi je što je to tako i što oni koji vode javne servise nisu otvoreni za manjinske grupe generalno, pa u okviru toga i za LGBT populaciju, iako ih njihovi zakoni obavezuju. Oni jesu primarno fokusirani na tri velike nacije, tri velike religije u BiH, a piše i ‘ostalih’, ali to što su ‘ostali’ ne znači da njih treba tretirati kao nevidljive”, kaže Rudić.

Generalno, smatra ona, javni servisi ne ispunjavaju svoju funkciju, jer ne tretiraju sve građane podjednako kroz teme kojima se bave.

Više profesionalizma nego 2008. godine

Već smo rekli da je medijska slika i LGBT teme u njima, mnogo drugačija nego recimo 2008. godine, kada su mediji bukvalno bili ti koji su sijali govor mržnje. Ako se vratimo u tu 2008. godinu i prvi Queer Festival, kada je bio “odstrel” organizatora festivala, a posebno pripadnika LGBT zajednice i Udruženja Q – situacija je drugačija.

Danas nema tekstova kakvi su tada bili recimo u Dnevnom avazu, koji je bio vrlo čitana novina.

Drugačija slika u medijima je rezultat zalaganja udruženja koja se bave LGBT temama, koja su izborila generalno drugačiju sliku u cjelokupnom društvu.

“U našoj javnosti, udruženja i sama LGBT zajednica su postali puno vidljiviji, zahvaljujući proaktivnom djelovanju udruženja koja okupljaju ovu zajednicu, prije svega mislim na Sarajevski otvoreni centar i na organizaciju B.U.K.A. iz Banja Luke. Zahvaljujući njima i njihovom prisustvu u javnosti, puno se više govori o tim temama. Nažalost, neki događaji poput festivala “Merlinka” koji se održao u Kiterionu 2014. godine, izazvao je top interesovanje svih medija i to su bile prve vijesti u većini medija, a to je negatvivna promocija, odnosno posljedica negativnog događaja”, objašnjava Rudić.

Sa druge strane, i dalje postoje portali koji vrlo otvoreno, čak i radikalno pišu o LGBT zajednici u BiH, recimo portal Saff.ba. Vrlo često i sami vjerski službenici iz Islamske zajednice BiH daju vrlo ružne izjave o LGBT osobama na ovom portalu.

Ako isključimo pomenuti Saff, možemo reći da mediji generalno nemaju negativan pristup kakav su imali prije. Međutim, ima dosta negativnog pristupa u komentarima na društvenim mrežama i u komentarima ispod vijesti na portalima koji govore o LGBT populaciji.

Akcije SOC-a kao dio šire priče

Ono što danas čitamo i gledamo u medijima o LGBT zajednici, rezultat je velikog zalaganja organizacija koje rade na promoviranju LGBT zajednice. Borka Rudić smatra da je to, prije svih, rezultat rada Sarajevskog otvorenog centra, koji ima dvije vrste akcija koje se tiču senzibilizacije javnosti prema LGBT zajednici. Jedna od njih je rad sa zvaničnim institucijama – educiranje policije, delegata u parlamentu, ljudi iz pravosuđa i drugih institucija.

“O tome se itekako piše u medijima. Recimo, kada se organizuje neka rasprava u Federalnom MUP-u, MUP-u KS, ili negdje drugdje, mediji o tome pišu i to dobija potpuno drugu dimenziju u smislu zaštite njihovih ljudskih prava, bez obzira o kojem se pravu radi”, objašnjava Rudić.

Druga stvar koja je pozitivna tiče se izmjene zakona koji se odnose na oblast diskriminacije i govora mržnje. Tu su vrlo aktvine LGBT organizacije koje isto tako dobijaju kod neke najšire publike pozitivan “feedback” zato što se bore za sve. Nisu fokusirani samo na svoja prava, već na prava koja se tiču svih.

Ako se vratimo na početak priče i tome da je napravljen vrlo pozitivan pomak u medijima, onda možemo biti zadovoljni. Međutim, problem, ili bolje rečeno nedostatak, jesu javni servisi. “Zaista smatram da je to urednički nemar i neispunjavanje obaveze javnog servisa i informisanja svih građana i objavljivanja infrmacija o svim društvenim grupama”, zaključila je Rudić.

Ako postoje emisije o vjerskim zajednicama, ako postoje emisije o djeci, ženama, zaštiti okoliša, i ako se to posmatra iz nekog aspekta evropskih vrijednosti koje trebamo implementirati i u neke naše sisteme, onda ne bi trebala da postoji nikakva prepreka kada bi na nekom od javnih servisa postojala i emisija o LGBT populaciji.

Komentari

komentara