SFRJ za početnike/ce: Kako se kalio LGBT pokret i borilo za dekriminalizaciju homoseksualnosti u Jugoslaviji

160212073.2_mnU postjugoslovenskom prostoru, jedan od omiljenih načina tumačenja prošlosti s ciljem argumentovanja postupaka u sadašnjosti, je proizvoljna interpretacija života, prava, navika i običaja u socijalizmu.
Nerijetko ćemo u javnim diskusijama ili anonimnim forumskim komentarisanjima naići na kvazi argumentaciju kako nečega u Jugoslaviji nije bilo, da bi nam to čega nije bilo poslužilo kao pokriće da ga ni danas ne bude.
U ovim prije/poslije tumačenjima LGBT prava su ”omiljena” tema. Nedovoljno teorijsko znananje i generalno neznanje otvaraju nepregledno polje naklapanja bez elementarne potrebe da se posegne za činjenicama. A one su potpuno suprotne slici koju želi izgraditi heteropatrijarhalna većina, jugonostalgična po potrebi.
O homoseksualnosti u SFRJ, njenoj dekriminalizaciji i formiranju LGBT pokreta na info sesiji u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra na temu Između tradicije i seksualne modernosti: homoseksualnost u socijalističkoj Jugoslaviji, govorio je Franko Dota, doktorant moderne i savremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje izrađuje rad na temu “Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj”.
U vrijeme nedekriminalizacije homoseksualnosti, u ”godinama progona” u SFRJ su procesuirane 520 homoseksualne osobe. Svaka pojedinačna sudbina i kažnjavanje zbog orijentacije je ogromna i nenadoknadiva šteta, ali kada ovaj broj uporedimo sa zapadnim i modernijim zemljama, on postaje zanemarljiv u odnosu na Austriju ili Njemačku u kojima je riječ o hiljadama, desetinama i stotinama hiljada.
Kontra tezi o ”mračnom jugoslovenskom dobu” ide i činjenica da je u Jugoslaviji, odnosno njenoj republici Sloveniji utemeljen prvi festival LGBT filma u svijetu u jednoj socijalističkoj zemlji, a LGBT pokret djelovao unutar Saveza socijalističke omladine.

Piše: Kristina Ljevak

Protivprirodni blud i novi socijalistički poredak

Susret sa advokatkinjom koja je sarađivala sa ženskim i LGBT organizacijama, Franka Dotu je odveo u prostor istraživanja pozicije LGBT osoba u prvom redu gay muškaraca u bivšoj zajedničkoj državi. Početak istraživanje široke teme i obimne građe bio je vezan za sudsku presudu koja se odnosila na advokatkinjinog strica koju je posjedovala u porodičnoj arhivi. Presuda je bila dodijeljena za ”homoseksualno djelo” o kojem se do danas malo znalo i govorilo, sjećanja savremenika najdalje sežu do sedamdesetih godina, iako je bilo poznato da je homoseksualnost bila krivično djelo, postojalo je mišljenje da ljudi zbog fizičkog kontakta sa istospolnom osobom nisu pravno procesuirani.
Presuda je bila iz februara 1950. godine, a kasnija istraživanja Franka Dote pokazaće kako je riječ o vjerovatno najvećem homoseksualnom procesu u SFRJ kada je osuđeno sedam muškaraca o čemu je izvještavala i tadašnja zagrebačka štampa. Njihova imena su bila objavljena a osuđeni su i kao ”nesukladni novom socijalističkom poretku, kvaritelji ideje zdravog radnika i zdravog omladinca”. ”Uz njih je tada uhapšeno i 45 muškaraca u centru Zagreba i osuđeni su prekršajno što je podrazumijevalo administrativnu kaznu ili prinudni rad sa slobode dok su neki od ove sedmorice osuđeni i na duže zatvorske kazne”, navodi Dota.

”Protivprirodni blud” je termin koji je korišten u svim dokumentima (u Hrvatskoj) ili bludnost suprotna naravstvenosti (u Srbiji). Tada nije ni bilo termina homoseksualnost. On se prvi put javlja u 19. stoljeću, a kod nas početkom 20 stoljeća u medicinskim časopisima. ”Propivprirodni blud” podrazumijevao je kontakt kako između muškaraca tako i između žena-punoljetnih osoba, u privatnosti, uz obostrani pristanak. To je bilo krivično djelo u svim zemljama koje su stupile u Jugoslaviju 1918.
”Pokušaji dekriminalizacije postojali su već dvadesetih godina. Stručni krugovi naprosto smatraju nepravednim dvije punoljetne osobe kažnjavati zbog onoga što rade u svojoj privatnosti”, objašnjava naš sagovornik.
Sa takvim propisima Jugoslavija ulazi u svoje poratno razdoblje. Od 1945. do 1951. U ovom periodu nema pravnog krivičnog zakonika i sudi se na temelju starog prava uz poštivanje novih ideala.
Ovo razdoblje Franko Dota u svojim istraživanjima naziva goroznim, teškim godinama progona.
U cijeloj zemlji tada je osuđeno 80 muškaraca i desetak žena.
Često su se na udaru našli svećenici ali ne samo oni, bili su tu uglavnom ”obični” ljudi, radnici… Nisu ”čuveni” ljudi, niti postoje tračevi kako kaže naš sagovornik o tome ko je a ko nije bio gay, niti su važne individualne karakteristike za istraživanje. Na ovom kao i nizu drugih primjera lako zaključujemo da se u Jugoslaviji mogao u tajnosti provesti miran i siguran život, dok je neko za istu stvar bio osuđivan i progonjen.
”Ne možemo generalizirati individualne priče. Ono što ja kao istraživač gledam su politika, pravo, medicina i mediji. Ne istražujem kako su ljudi uistinu živjeli”
, objašnjava Dota i dodaje kako su seksualni radnici u odnosu na progon drugih muškaraca u periodu ‘45.-‘51. imali povlašteniji status. ”Jer se smatralo da su oni došli u grabežljive ruke stariji, predatorskih i bogatijih muškaraca, a podali svoje tijelo jer su se našli u bijedi i očaju. Bili su oslobađani kazne uz obećanje da to više nikada neće raditi.”

Iz godina progona u godine
skrivanja

U vrijeme progona, tih najtežih godina, savezno pravosuđe se odlučuje na potpunu dekriminalizaciju svih istospolnih odnosa uz izjednačavanje dobi pristanka od 15 godina i za homoseksualne i za heteroseksualne osobe.

”To je bio prijedlog koji nije bio javan ali je odaslan svim pravosudnim institucijama u zemlji. Odgovori i reakcije su uglavnom bili negativni, najčešće sa obrazloženjem da novo socijalističko društvo zahtijeva zdrave, fizički i moralne, u prvom redu radnike i omladinu. Odgovori iz BiH su podrazumijevali da to nije u tradiciji sa pravnom svijesti naroda,” kaže Dota te dodaje kako je
homoseksualnost zadržana kao krivično djelo u Federalnom zakoniku koji stupa na snagu 1951. godine gdje je predviđena kazna zatvora do dvije godine uz mogućnosti izricanja uslovne ili novčane kazne.
”Prvi korak ne baš prema seksualnoj modernosti, ali popuštanju, učinjen je tada kada su cijeloj Jugoslaviji prvi put dekriminalizirani lezbejski odnosi. Oni više ne ulaze u krivični zakonik.
Pedesete godine su godine skrivanja. Počinje se razmišljati je li homoseksualnost urođena osobina. Neki su razmišljali vrlo progresivno i navodili kako seksualnom moralu mjesta u zakonu nema.
Godine 1961. dešavaju se značajne izmjene i dopune Krivičnog zakona, kada je kazna zatvora smanjena na period do jedne godine, uz mogućnost novčane ili uslovne kazne i privi put nečega što je uključivalo samo sudsku opomenu (bez presude i evidentiranja kao kažnjenog gonjenja).
”U razdoblju od ‘51. do ‘77. oko 520 muškaraca je osuđeno u cijeloj Jugoslaviji. U istom razdoblju je u Austriji osuđeno 12 000 ljudi koja je brojčano manja od Jugoslavije. U Zapadnoj Njemačkoj oko 100 000 ljudi što je više već u doba nacizma iako kazne nisu bile okrutne kao u nacističko vrijeme. U Italiji je pod raznim policijskim mjerama obrađivano 50 000 ljudi. Čak u Francuskoj koja je najliberalnija , muškarci su bili kažnjavani zbog nepoštivanja dobnog pristanka koja je tamo podrazumijevala 21 godinu. Negdje na polovici stoljeća je homoseksualnost kažnjivo djelo u 16 evropskih država a u ostalih 14 nije. Kad je riječ o suđenjima, u odnosu na druge socijalističke zemlje, Jugoslavija je bila najliberalnije,” pojašnjava Dota.

Čuvenim Ustavom SFRJ iz 1974.- Kardeljev, ”najduži Ustav na svijetu”, veći dio krivičnog prava pripada socijalističkim republikama i pokrajinama. Slovenija termin ”protivprirodnog bluda” potpuno ukida. Hrvatska dekriminalizira dobrovoljne pristanke punoljetnih osoba na seksualni čin ali zadržava termin protivprirodni blud i mijenja dob pristanka na 18 godina za homoseksualne odnose.
Dekriminalizaciju provode Crna Gora i Vojvodina.
Ne provode BiH, uža Srbija sa Beogradom, Kosovo kao autonomna pokrajina i Makedonija.
Osamdesete godine pokazuju, navodi Dota, da se u četiri republike u kojima ostaje krivično djelo, ono više ne sudi.

Činjenica da nema demografskog pada tamo gdje je homoseksualnost legalna, nema općenito moralnog pada, nema slabljenja porodice bili su razlozi koji su doprinosili dekriminalizaciji homoseksualnosti SFRJ.
Vrh Komunističke partije SFRJ je najmanje tri puta razmatrao potpunu dekriminalizaciji, posljednji put 1976. kada su naložili svim republikama njeno ukidanje.


Jugoslavija, jedina socijalistička država sa LGBT pokretom

”Jugoslavija je jedina socijalistička zemlja uz izuzetak Istočne Njemačke u kojoj je postojao LGBT pokret ali malo drugačiji. Autohtoni i autonomni LGBT pokret u Jugoslaviji je osnovan 1984. u Ljubljani. Osnovana je grupa MAGNUS a godinu dana poslije lezbijska grupa ŠKUC-LL. Obje grupe pod istim ili različitim imenima kontinuirano djeluju do danas.
Slovenski LGBT pokret je ponosan da ima tradiciju od 32 godine.
LGBT zbivanja u Ljubljani su bila javna i javno najavljena, bez policijske zaštite, napada i problema. Bilo je negodovanja što je očekivano. O tome je pisala omladinska, opozicijski nastrojena štampa.
Osim raznih tribina organizovan je i danas postojeći festival gay i lezbejskog filma, prvi festival filma sa gay i lezbejskom tematikom na svijetu u jednoj socijalističkoj zemlji,” objašnjava Dota. Festival je zabranjen 1987. ali je uz benevolentnost slovenske komunističke partije nastavljen.
Osnovan je u okviru sociolističke omladine, organizovan u njihovim prostorijama i de fakto bio rezultat rada socijalističke omladine.
Do dekriminalizacije homoseksualnosti u preostale četiri jugoslovenske zemlje došlo je nakon rata i raspada Jugoslavije.

Komentari

komentara