Topla braća, hvala ne! Historija slovenskog gej i lezbejskog pokreta

Popularno je uvjerenje da pad Berlinskog zida 1989. godine predstavlja ključnu prekretnicu u razvoju gej i lezbijskog pokreta u Istočnoj Evropi. Iako to može biti istina za neke istočnoevropske gradove, za gej i lezbijsku scenu u Ljubljani – i Sloveniji – ovaj datum nije označio početak nove faze supkulturnog života, već je to više bio nastavak relativne otvorenosti. Gej pokret je počeo nastajati već 1984. godine, kao dio novih društvenih pokreta (feministički pokret, mirovni pokret i sl.) što je oformilo jednu “toleriranu opoziciju” jednostranačkom političkom sistemu. Ovaj članak daje kratak pregled toga kako je gej i lezbijski pokret nastao, šta je postigao i u šta se razvio tokom posljednjih trideset godina.

Prije organiziranog pokreta

Iako je historija organiziranog gej i lezbijskog pokreta u Sloveniji dobro dokumentirana, postoji samo nekoliko zapisa o tome kako su homoseksualci (i manje-više ništa o lezbijkama) živjeli svoje ¨gej živote¨ prije 1984. godine. Prema Vindexu, autoru Homoseksualnosti, (prve knjige o homoseksualnosti na slovenskom jeziku, objavljene 1926.), život homoseksualaca bio je nesretan i izoliran. Oslanjajući se prvenstveno na ideje Magnusa Hirschfelda, Vindex je pozvao slovenske homoseksualce da se ne osjećaju nesretnim i da se ne okrivljuju za svoju homoseksualnost. Možda su iznenađujući njegova podrška i terapijsko pisanje s obzirom na vrijeme u kojem su nastali. Ono je jasno odražavalo Hirschfeldove liberalne stavove o homoseksualnosti i njegove napore da ukine član 175. njemačkog Kaznenog zakona. Teško je procijeniti učinak Vindexove knjige, ali je sigurno u Sloveniju unijela nešto liberalnog duha Zapada. Ipak, i onih nekoliko novina i časopisa koji su pisali o homoseksualnosti prije Drugog svjetskog rata, jasno pokazuju da je homoseksualnost općenito bila shvaćena kao mentalna bolest i seksualni poremećaj.

Prema vladinom Izvještaju o prostituciji i homoseksualnosti (Poročilo o prostituciji in homoseksualizmu) iz 1956. godine, homoseksualci nisu često bili zatvarani u zatvor, iako su “neprirodne radnje bludništva između osoba muškog spola” kriminalizirane u članu 186. Kaznenog zakona. Izvještaj tvrdi da ne postoje mnogi primjeri homoseksualnog ponašanja u Sloveniji i njegova kriminalizacija i nema nekog smisla jer “je potrebno puno truda za sustavno otkrivanje homoseksualaca”. Nadalje, “vjerovatnije je da kaznene mjere ne bi spriječile takvo ponašanje.” Sličan utjecaj je imao i Bavconov Istraživački izvještaj o socijalnoj patologiji (Raziskovalno poročilo o socialni patologiji)iz 1968. koji definira homoseksualnost kao “manje opasan društveni fenomen” i koji je bio protiv represivnih mjera kao rješenja za homoseksualnost. Iako su autori tvrdili da homoseksualnost treba ostati klasificirana i vrednovana kao “negativna seksualna aktivnost”, ipak su se odlučili za njenu dekriminalizaciju jer je “Jugoslavija jedna od rijetkih zemalja u kojima su i dalje kriminalizirani homoseksualni kontakti između dvije odrasle osobe koje na to samovoljno pristaju”. Autori su izvijestili da je u praksi policija u Sloveniji već shvatila da represija ne predstavlja učinkovito sredstvo za rješavanje onoga što se nazivalo “devijantnim seksualnim ponašanjem uz pristanak dvije odrasle osobe” (Bavcon et al., 1968: 124-135).

Dekriminalizacija homoseksualnosti u Sloveniji 11. juna 1977. godine nije bila povezana s nastajanjem gej supkulture u to vrijeme, niti je imala značajan utjecaj na njega. Ne postoji pouzdan podatak o tome da li je policija šezdesetih i sedamdesetih godina (prije dekriminalizacije) prikupljala podatke o seksualnoj orijentaciji i pravila “roza listu” (Roza seznam) homoseksualaca. Dok je policija poricala da ima takav popis, neki su gej muškarci tvrdili da ona postoji. Prema Soruzu (1994.), policija jeste prikupljala informacije o homoseksualnim osobama, pogotovo onim koje su bile politički aktivne ili su se nalazile na važnim funkcijama u političkoj strukturi socijalističke vlade. Te informacije su bile dio njihovog dosjea te su se mogle koristiti ako je bilo potrebno da se određena osoba diskreditira. Zornik i Mirović (1996.) navode jednog ispitanika koji je tvrdio da je lista homoseksualaca bila označena brojem 47 te da su gej muškarci u to vrijeme jedan drugog nazivali «47».

Počeci homoseksualne supkulture u Ljubljani mogu se pratiti od kasnih šezdesetih i početka sedamdesetih godina. Pojava supkulture može se pripisati i zapadnom utjecaju (seksualna revolucija, gej oslobođenje), kao i opuštenijoj političkoj situaciji u Sloveniji s procvatom privrede. Iako je homoseksualnost i dalje često bila ograničena na privatne prostore, dvije vrste javnih mjesta su počele da djeluju kao mjesta sastanaka za gej muškarce: kruzing mjesta i mjesta za druženje. Nijedno od tih mjesta naravno nije i službeno bilo gej – to je jednostavno bilo općepoznato među homoseksualcima, da se “naša vrsta muškaraca” susreće na tim mjestima. S druge strane, lezbijke se nikada nisu susretale u parkovima, saunama ili bilo kojem drugom javnom prostoru. Prema Tratnik i Segan (1995.), činjenica da lezbijke nisu znale jedna za drugu (za razliku od gej muškaraca) i da su njihovi kontakti bili ograničeni na privatne susrete organizirane putem oglasa u novinama, rezultirala je odgođenim osnivanjem lezbijskog pokreta u Sloveniji.

Veliki brat te gleda: 1984.

Nema sumnje da su uspjeh američkog gej i lezbijskog pokreta krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, Stonewall pobune i radikalnih promjena gej politike sa asimilacije na gej oslobođenje imali utjecaja na slične pokrete u Evropi, ali počeci slovenskog gej i lezbijskog pokreta nisu toliko inspirirani američkom pričom, nego živopisnom gej i feminističkom scenom u Berlinu. “Neću prestati dok ne dovedem Berlin u Ljubljanu”, poznata je izjava Mojce Dobnikar, jedne od vodećih aktivistica feminističkog pokreta u Sloveniji sredinom osamdesetih godina. Na sličan način je i Bogdan Lešnik, inicijator gej pokreta u Sloveniji, pronašao jedno od svojih nadahnuća u Berlinu; on je želio dovesti u Ljubljanu izložbu iz Berlina Queers and Fascism (Queerovci i fašizam). “Ali sama ideja (da se pokret započne) nije rođena vani”, kaže Lešnik. Oni su došli na ideju na temelju relativno liberalnog i opuštenog stava o seksualnostima u klubovima u Ljubljani u to vrijeme. Pokušali su iskoristiti ovu otvorenost i pretvoriti je u društveni pokret i aktivnost. Tek su kasnije, kaže Lešnik, shvatili da početni napor da se izmijeni zakonodavstvo i sistem nije bilo dovoljan jer su se morali baviti i »mentalitetom ljudi«. Upravo je osnivanje gej pokreta učinilo vidljivim homofobni mentalitet ljudi – nešto za što inicijatori pokreta nisu mislili da će morati rješavati. “U to vrijeme nismo znali šta ljudi misle o homoseksualnosti i nismo bili ni mnogo zainteresirani za to. Kasnije su ta mišljenja ne samo isplivala na površinu, nego su također zadobila i političku moć. Nastala je nova situacija; ona za koju smo mislili da je već prevaziđena”, kaže Lešnik (Kuhar, 2009: 10).

U aprilu 1984. u Ljubljani je organiziran prvi festival gej kulture. Festival je nazvan Magnus, po njemačkom seksologu Magnusu Hirschfeldu. Šestodnevni festival – koji je po prvi put stvorio službena privremena “gej mjesta” na različitim lokacijama u Ljubljani, predstavio je izložbu evropskih i američkih gej štampanih medija, i sadržavao je niz predavanja i gej filmova. Slovenski mediji su poprilično pozitivno izvještavali o prvom Magnus festivalu. Nakon uspjeha festivala, sada poznatog kao Ljubljanski gej i lezbijski filmski festival, osnovana je prva gej organizacija u decembru te godine. Ne iznenađuje da je preuzela isti naziv – Magnus – a nakon toga uslijedilo je i osnivanje prve lezbijske organizacije LL (Lezbijska Lilit) 1987. godine.

Gej i lezbijski pokret osamdesetih pomogao je da se izmjesti pitanje homoseksualnosti iz psihijatrijskog konteksta iz ranijih sedamdesetih godina u kasniji kulturni i politički kontekst osamdesetih. Na primjer, 1986. godine, Magnus je izdao javni proglas apelirajući na izmjene Ustava Jugoslavije da se zabrani diskriminacija na temelju seksualne orijentacije. Oni su također tražili da homoseksualnost treba dekriminalizirati u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, te da bi jugoslavenska vlada trebala organizirati prosvjed protiv Rumunije, Sovjetskog Saveza, Kube, Irana i drugih zemalja u kojima su homoseksualci bili progonjeni u to vrijeme. Nadalje, Magnus je zahtijevao da školski program treba obuhvatiti stavku da homoseksualnost ima isti društveni status kao heteroseksualnost. Naravno, nijedan od njihovih zahtjeva nije bio ispunjen. Međutim, takve intervencije u političku sferu doprinijele su u tome da su mediji i javnost počeli posvećivati više pažnje gej i lezbijskoj zajednici.

Magnus je organizirao prvi gej disco već 1984. u prostorijama novoosnovanog studentskog alternativnog kluba K4. Gej noći u K4 – koje postoje i danas – postale je važan dio Ljubljanske alternativne scene, te su ih posjećivali ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, Italije i Austrije. Drugim riječima: Ljubljana je, manje ili više mirno (ili nesvjesno?) uključila novonastalu i otvorenu gej i lezbijsku scenu u društveni, kulturni i politički život.

Sve se to promijenilo 1987. godine kada je četvrti godišnji festival gej kulture zakazan za 25. maj, na datum kada se obilježava rođendan preminulog jugoslovenskog predsjednika Tita. Beogradski dnevnik Politika izvijestio je da se “niko u Ljubljani nije uznemirio zbog okupljanja homoseksualaca” i da “nikom izgleda ne smeta što festival počinje 25. maja.” Autor je također obavijestio čitateljstvo o nevjerojatnoj činjenici da se u Ljubljani “na homoseksualce ne gleda kao na nešto što se treba podvrgnuti ruglu i ismijavanju. Na homoseksualnost se gleda kao na osobnu stvar.” (citirano u Kuhar, 2003: 28).

Na 25. maj se gledalo kao na svojevrsni sveti dan kada bi “ružne stvari”, kao što je homoseksualnost, trebalo držati dalje od oka jugoslovenskih građana i građanki. U tom kontekstu homoseksualnost je konstruirana kao antikomunistička. Nadalje, činjenica da je “queer festival” zakazan na Titov rođendan, shvaćena je kao provokacija Slovenije te je zloupotrijebljena kao političko sredstvo u kontekstu već postojeće napetosti između Beograda i Ljubljane. U to vrijeme se već sumnjalo da Slovenija namjerava izaći iz jugoslovenske federacije, a Magnus je došao kao zgodno sredstvo za pritisak na slovensku vladu.

Kada je izbio skandal, lokalna slovenska vlada, pod pritiskom jugoslovenske vlade, objavila je javno priopćenje, navodeći da će organizacija takvog festivala predstavljati prijetnju po zdravo stanovništvo u Ljubljani. Odbor za zdravstvo i socijalnu zaštitu je nakon toga izdao priopćenje da vlasti trebaju zabraniti planirani skup, i to ne samo zato što je opasan samo iz zdravstvenih razloga, nego i zbog mogućih ekonomskih posljedica, koje bi mogle utjecati na turizam u Jugoslaviji. Odbor je smatrao da će takvo okupljanje spriječiti “obične” turiste da dolaze u Jugoslaviju. Pretpostavljalo se da sudionici festivala ne planiraju samo razgovarati o temi festivala, već je i prakticirati.

Bojeći se da bi Jugoslavija mogla postati “obećana zemlja za pedere”, bosanski sedmični magazin As je sugerirao da bi svaki strejt Jugosloven trebao nositi oznaku na kojoj piše “Topla braća. Hvala, ne!”. Slovenski mediji su različito reagirali. Izvještaji su uglavnom bili u korist gej i lezbijskog pokreta, pokušavajući istovremeno dekonstruirati AIDS kao gej bolest. Skandal s Magnus festivalom 1987. godine pokazao je kako se temeljna homofobija u društvu može pokrenuti čim se pokušava stvoriti situacija moralne panike, ali i kako se homoseksualnost može koristiti i iskorištavati iz političkih razloga. U Srbiji se koristila i zloupotrebljavala kao nešto što ugrožava istinsko (heteroseksualno) sebstvo nacije, u Sloveniji je to tada bio znak liberalnih i progresivnih elemenata slovenačke kulture. No, brzo je postalo jasno u kojoj mjeri je homoseksualnost bila samo sredstvo u političkoj borbi između suprotstavljenih političkih snaga u Jugoslaviji krajem osamdesetih, jer homoseksualnost nije više ostala znak “progresivne kulture” čim je Slovenija stekla nezavisnost 1991. godine te čim su (politički) konzervativci ponovi stupili na vlast.

Institucionalizacija pokreta i prve zakonske promjene

Institucionalizacija pokreta u ranim devedesetim godinama bila je dio šireg procesa u kojem su pokreti iz osamdesetih godina (od kojih je najpoznatiji feministički pokret) pretvoreni u određene nevladine organizacije, kao što je SOS telefon za žene žrtve nasilja. Istovremeno je pokret prihvatio identitetski/etnički model politike i jezika, koji se pokazao najuspješnijim u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama: jezik ljudskih prava manjina. Politički pragmatičan, ipak esencijalistički, model identiteta i njegov jezik već se jasno može vidjeti u prvoj političkoj deklaraciji pokreta nakon promjene sistema, pod nazivom Pravo da budemo drugačiji (Pravica učiniti drugačnosti). Deklaracija ni na jedan način ne dovodi u pitanje binarni odnos homo/heteroseksualnosti kao sistema znanja koji formira društvene norme i prakse. Prije da se oslanja na demokratske principe i dvije identitetske grupe – heteroseksualnu i homoseksualnu – i zalaže se za njihova jednaka prava.

Prijelomna tačka u stvaranju relativno stabilnog prostora za gejeve i lezbijke u Ljubljani desila se 1993., kada su gej i lezbijski aktivisti i aktivistkinje, zajedno s drugim alternativnim skupinama ušli u prostor bivše kasarne Jugoslovenske vojske u Metelkovoj ulici. Grad Ljubljana bio je odlučio srušiti to mjesto te tu možda izgraditi nove trgovačke centre. Alternativna kulturna scena u Ljubljani spriječila je rušenje tog mjesta svojim vlastitim tijelima. Preko 200 ljudi to je mjesto pretvorilo u klubove i prostorije gdje su se održavale izložbe, koncerti, zabave, čitanja, predavanja i drugi događaji. Isprva je Grad Ljubljana reagirao isključivanjem struje i vode i podnošenjem tužbi protiv tih ljudi, ali kasnije su tužbe povučene i ono što je trebalo biti nazvano Metelkova Mesto (Grad Metelkova) postalo je alternativni kulturni centar u Ljubljani. Metelkova Mesto također je ubrzo postalo središte gej i lezbijskog pokreta, gdje su obje organizacije – Magnus i LL – dobile svoje male urede, i uspjele osposobiti dvije prostorije u zgradi pod nazivom “Lovci” u gej i lezbijske klubove koji su danas poznati kao Monokel i Tiffany. Isprva su predstave, izložbe, zabave i književna čitanja organizirana bez struje, vode i grijanja. Međutim, to nije smetalo gej i lezbijskoj publici koja je po prvi put pronašla svoj siguran prostor u Ljubljani. Metelkova Mesto ima kvadratni oblik i ograđeno je visokim zidom, koji simbolično predstavlja zid između sigurnog prostora i onog izvana, homofobnog prostora. Metelkova Mesto ostaje kao takav prostor, ali gubi radikalni (queer) naboj koji je imao u devedesetima. S druge strane, za neke gej muškarce i lezbijke mjesto je i dalje “previše radikalno”, “previše političko”, vrsta (gej) geta, prljavo mjesto za ovisnike i nije nimalo slično gej klubovima na Zapadu.

Kako se slovenska politička sfera počela mijenjati krajem 1980-ih, očekivanja za demokratiju, ljudska prava i jednakost su se intenzivirala. Međutim, prvo razočarenje je došlo s prvim pravnim dokumentom samostalne Slovenije – Ustavom. Član 14. Ustava jamči pravne jednakosti kao jedno od temeljnih ljudskih prava, bez obzira na osobne okolnosti. Dok su rasa, spol, vjera, nacionalno porijeklo i slično, izričito navedeni u članu, seksualna orijentacija nije. Dok se liberalni blok pozvao na izričitu zaštitu seksualne orijentacije, konzervativne stranke desnice odbile su podržati član u takvom obliku. Razrađen je kompromis s desničarskim strankama; seksualnu orijentaciju su zamijenili pojmom ¨osobne okolnosti¨, a obrazloženje u Ustavom navodi da “osobne okolnosti” uključuju seksualnu orijentaciju. Prvi eksplicitni spomen seksualne orijentacije u slovenskom pravnom sistemu došao je 1995. usvajanjem izmijenjenog Kaznenog zakona. Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije biva zabranjena.

Početak političkih rasprava o istospolnom partnerstvu u Sloveniji može se pratiti od 1989. godine, kada je Savez socijalističke mladeži Slovenije (Zveza socialistične mladine Slovenije) usvojio zahtjeve gej i lezbijskog pokreta u svom političkom programu, uključujući pravo za istospolne brakove (usp. Mencin Ceplak i Kuhar, 2010). Prva eksplicitna inicijativa za pravno priznavanje istospolnih parova desila se već 1993. godine, kada se gej par žalio Ustavnom sudu, tvrdeći da su brojni članovi Zakona o braku i obiteljskim odnosima neustavni i diskriminirajući jer ne dozvoljavaju da se dvije osobe istoga spola vjenčaju. Međutim, Ministarstvo rada, obitelji i socijalnih pitanja je žalbu proglasio neosnovanom te iz tog razloga Ustavni sud nikada nije o tome raspravljao. Godine 1994., Ženski ured u Sloveniji je također predložio da se Zakon o braku i porodici treba mijenjati na način da se dvije osobe istog spola također mogu vjenčati. Ministarstvo obitelji odbacilo je taj prijedlog, tvrdeći da se pitanja istospolnog partnerstva trebaju rješavati u posebnom zakonu. Ministarstvo obitelji osnovalo je ekspertnu grupu s ciljem izrade nacrta zakona o registraciji istospolnih zajednica 1997. godine. Sljedeće godine je ekspertna grupa izradila nacrt zakona, ali on nikada nije otišao u parlamentarnu proceduru. Unatoč činjenici da su prve inicijative za promjenu zakonodavstva u Sloveniji bile neuspješne, one su bile itekako važne za skretanje medijske pozornosti na problem, a time i za osvještavanje javnosti.

Proslava desete godišnjice gej i lezbjeskog pokreta 1994. godine pretvorila se u najveći gej skandal devedesetih. Obje organizacije, Magnus i LL, unajmile su bar na Ljubljanskoj tvrđavi koja je simbol grada. Zabava na tvrđavi je zabranjena samo par sati prije zakazanog početka. Kao razlog je navedeno mjesto održavanja, Ljubljanska tvrđava, koja se često koristi za državne protokolarne događaje, a prema Gradskom vijeću Ljubljane u to vrijeme, bilo je neprimjereno takvu godišnjicu obilježavati na takvom mjestu. Vijećnici su izvršili pritisak na vlasnika restorana u Ljubljanskoj tvrđavi, koji je prvo bio pristao, ali onda otkazao, tvrdeći da on nije znao da je u pitanju gej proslava. Prepao se da bi “queer osobe” mogle narušiti ugled njegovog lokala.

Ponovno je skandal, kao i 1987. godine, uzrokovao veliku medijsku pažnju za gej i lezbijski pokret. Svi glavni mediji u Sloveniji su izvještavali o ovom, a homofobija gradskih vlasti je ponovno napadnuta: “Zbog ovog događaja, Ljubljana ispada još veće selo”, rekao je novinar iz glavnih dnevnih novina Delo. “Dakle, naš savjet gradskim vlastima je da stave obavijest da je ‘Zabranjen ulazak u dvorac crncima, pederima, lezbijkama i Turcima’.”^[1]

Gotovo iste riječi je upotrijebio gej aktivist i pjesnik Brane Mozetič 2001. godine kada je predložio u e-mailu gej i lezbijskoj sceni – koja je tada već imala svoju mailing listu – da bi neki kafići u Ljubljani trebali staviti upozorenje da je “Zabranjen ulaz pederima, lezbijkama i psima”. Govorio je o incidentu koji se noć prije dogodio njemu i njegovom kolegi pjesniku, Kanađaninu Jean-Paul Daoustu. Ispostavilo se da je taj incident bio važna prekretnica za gej i lezbijski život u Sloveniji u novom stoljeću.

Ponosni novi milenij

Na dan 8. juna 2001. Mozetič i Daoust su htjeli da uđu u pub Café Galerija koji se nalazi u centru Ljubljane, nakon nastupa na festivalu književnosti i muzike Živa književnost, koji se održavao samo nekoliko ulica dalje od puba poznatog kao gej friendly mjesto. Izbacivač im je spriječio ulazak, navodeći da bi “oni trebali znati da to nije mjesto za takvu vrstu ljudi.” Dodao je da je dobio instrukciju da ne pušta “takvu vrstu ljudi” u pub.

Gej i lezbijska zajednica je prvo reagirala tzv. “prosvjedom pijenja mineralne vode”. Oko 40 gejeva i lezbijki se okupilo u Café Galeriji sedam dana nakon incidenta i svaka osoba je naručila samo po decilitar mineralne vode i pila ga po nekoliko sati. Na taj način oni su simbolično i fizički zauzeli prostor i istovremeno spriječili druge goste da uđu u pub. Incident su zatim prenijeli mediji, što je ponovno potaknulo živu javnu raspravu o slovenskoj (ne)toleranciji. Kako se rasprava o načinu reagiranja na slične incidente nastavila u gej i lezbijskoj zajednici, konačno je dovela do organiziranja prve slovenske gej i lezbijske Parade ponosa u Ljubljani. Ljubljanska Parada ponosa održana je samo sedam dana nakon što je prva srbijanska Parada ponosa brutalno spriječena u Beogradu. Bilo je puno straha oko toga što bi se moglo dogoditi u Sloveniji i da li bi se brutalno nasilje iz Beograda moglo pojaviti i na ulicama Ljubljane. Parada je održana 6. jula 2001. bez protuprosvjeda. Prema slovenskim medijima, sudjelovalo je oko 300 ljudi.

Na prijelazu stoljeća osnovale su se neke nove LGBT nevladine organizacije u Ljubljani (Legebitra 1998., Društvo za integraciju homoseksualnosti 2003.), koje su organizirale razne gej grupe u kojima se raspravljalo o važnim temama, projektima u zajednici, istraživačke projekte i slične aktivnosti, ali nastojale su i aktivno sudjelovati u političkim pitanjima u vezi sa LGBT zajednicom.

Nakon kontinuiranih javnih rasprava o “homoseksualnom braku” 1990-ih i brojnih inicijativa gej i lezbijskih organizacija za uspostavu pravnog okvira za istospolne zajednice i porodice, Ministarstvo obitelji je krajem 2001. godine osnovalo novu stručnu komisiju. Državna tajnica u Ministarstvu predložila je da zakon treba osigurati ista prava i obaveze koja su već zajamčena za heteroseksualne partnere, ali se ne bi trebao baviti pitanjima donošenja odluka o usvajanju djece i pravnom zaštitom istospolnih obitelji. Vjerovala je da će slovenski Parlament odbiti zakon ako on bude sadržavao takve odredbe. Stručna komisija, koja se sastojala od LGBT stručnjaka/kinja i aktivista/kinja, prihvatila je prijedlog kako bi dobili barem neka prava. Zakon o registriranom partnerstvu, koji pruža istospolnim parovima sva prava i obveze kao i brak heteroseksualnih parova, osim prava na usvajanje, podnesen je u vladinu proceduru krajem 2003. godine. Međutim, stvarno pokretanje postupka blokirala je Slovenska narodna stranka, koja je tvrdila da “formiranje istospolnog partnerstva nije ljudsko pravo.” Stranka je tvrdila da iako “društvo može tolerirati istospolna partnerstava, ne može ih podržavati na isti način kao i heteroseksualna. To bi bila samoubilačka politika”. U toku daljnjih političkih događaja, Narodna stranka napustila je vladajuću koaliciju, a vladajuća ljevičarska koalicija postigla je sporazum o predloženom zakonu u martu 2004. i zakon je prošao prvo od tri čitanja u Parlamentu. Nakon izbora u oktobru 2004., na vlast je stupila desničarska Vlada koja je zakon odbila. Umjesto toga, nova desničarska vlada, koja nije surađivala s gej i lezbijskim nevladinim organizacijama, izradila je vlastiti prijedlog zakona o registraciji istospolnih zajednica 2005. godine i usvojila ga. Nova vlada iskoristila je priliku da donese zakon koji propisuje i pravnu i simboličku razliku između bračne zajednice i istospolnih partnerstava, a istovremeno priznaje neka prava homoseksualcima tako da oni ne mogu tvrditi da se vlada ne bavi njihovim problemima. Na taj način, Vlada je postigla svoj ​​cilj, “zaštitu” institucije braka i obitelji, dok se u isto vrijeme – posebno u kontekstu slovenskog pristupanja EU – predstavlja kao progresivna i tolerantna desničarska vlada.

Zakon donesen 2005. godine odobrava homoseksualnim partnerima minimalna prava. Vlada je odbila razmotriti primjedbe na zakon, koje su podnijele opozicione stranke, kao i gej i lezbijske organizacije. Zakon o registraciji istospolnog civilnog partnerstva, donesen je 22. juna 2005. godine, odobrio je partnerima u istospolnoj vezi samo pravo na odlučivanje po pitanjima vezanim za zdravstveno osiguranje, kao i ograničeno pravo po pitanju nasljedstva. Socijalna, penziona ili srodna prava nisu propisana, a pitanja usvajanja i roditeljstva nisu uopće razmotrena.

Registrirani gej par se 2006. godine žalio Ustavnom sudu, tvrdeći da je zakon, koji je uspostavio različita prava na nasljeđe za heteroseksualne i homoseksualne parove, neustavan. Ustavni sud je 2009. godine presudio u korist podnositelja. Na temelju ove odluke, Ministarstvo obitelji predložilo je novi Porodični zakon krajem 2009. koji je izjednačio heteroseksualna i homoseksualna partnerstva po zakonu, uključujući pravo istospolnih parova na zajedničko usvajanje i pravo na usvajanje drugog roditelja. Za razliku od prethodnih zakona, koji su prvenstveno bili usmjereni na binarnu opoziciju heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, novi zakon uvodi koncept socijalnog roditeljstva. Dakle, Vlada je ponudila jak argument da pravno priznavanje biološkog roditeljstva treba izmijeniti pravnim (a time i društvenim) priznavanjem socijalnog roditeljstva, koje je postalo uobičajena praksa u savremenoj porodičnoj organizaciji. Što znači da je došlo do pomjeranja pozornosti sa ljudskih prava homoseksualnih osoba na koncept uključivanja ljudskih prava (i etike brige) djece koja žive u istospolnim porodicama.

U proljeće 2011. godine, zakon je promijenjen zbog jake političke opozicije. Ministarstvo obitelji uvelo je razliku između “braka” (za heteroseksualne parove) i “civilnog partnerstva” (za homoseksualne parove) s jednakim pravnim posljedicama obje institucije, osim prava na usvajanje: istospolnim partnerima nije dopušteno zajedničko usvajanje, već je samo omogućeno usvajanje biološke djece partnera ili partnerice. Međutim, opozicijske stranke i dalje odbijaju podržati zakon. Zakon je usvojen na parlamentu u jesen 2011., ali konzervativne skupine, uz potporu Katoličke crkve, uspjele su prikupiti 40.000 potpisa i zahtijevale su javni referendum. Iako su ispitivanja javnog mnijenja pokazala da bi novi Porodični zakon mogao biti prihvaćen, zakon je opozvan na referendumu u martu 2012. Odaziv birača bio je 30%, od toga je 55% glasovalo protiv Porodičnog zakona, 45% ga je podržalo.

Dobrodošli u Cafe Open

Café Open se otvorio 2009. godine na rubu starog turističkog dijela grada Ljubljane, kao prvo privatno mjesto namijenjeno isključivo gej i lezbijskoj zajednici. Iako službeno komercijalno, bilo je jako povezano sa gej aktivističkom scenom jer su oba vlasnika bili aktivni u gej i lezbijskom pokretu. Bio je to prostor s javnim gej i negej događajima, kao što su književna čitanja, izložbe, okrugli stolovi, debate, zabave i slična događanja i ni na koji način nije podsjećao na klasične komercijalne gej barove sa Zapada.

U junu 2009. Cafe Open je napala skupina od osam muškaraca. U vrijeme napada Cafe Open je bio domaćin književne večeri koja je bila dio aktivnosti koje su se odvijale tokom Pride sedmice, sedam dana pred deveti Pride u Ljubljani. Skupina je bacila upaljenu baklju i kamenje u kafić i ozbiljno ozlijedila gej aktivistu Mitja Blažiča, koji se u vrijeme napada zadesio ispred kafića.

Napad je odmah postao glavna vijest u slovenskim medijima, predstavljajući Café Open kao simboličku ilustraciju položaja gej i lezbijske manjine u Sloveniji. Nadalje, napad je bio viđen i kao rezultat povećane netolerancije i govora mržnje koje izviru iz Parlamenta i drugih mjesta moći. Rijetko se javno osuđivala takva zloupotreba moći. Podvodila se pod slobodu govora. Gej i lezbijska zajednica je dugo ukazivala na sve veću netoleranciju u slovenskom društvu, a napad na Cafe Open, najbrutalniji napad na gej i lezbijski pokret u skoro 30 godina povijesti, dokazao je da je bila u pravu.

Brzo reagiranje političara i opće javnosti, koji su osudili napad, i velika i snažna podrška medija doveli su do puno značajnije (i pozitivne) reakcije na devetu Paradu ponosa u Ljubljani u odnosu na nadanja gej i lezbijske zajednice. Ne samo da je više ljudi nego inače marširalo na Paradi, već je to ujedno bio i prvi put da je jedna ministrica iz vlade – ministrica unutarnjih poslova Katarina Kresal – odlučila marširati na Paradi u znak prosvjeda protiv nasilnih homofobnih napada.

Iako se ne može zanemariti fizička dimenzija napada na Cafe Open, incident je važan prvenstveno zbog svoje simbolične poruke: gej i lezbijke se mogu tolerirati samo ako su nevidljivi/e. Ono što je također važno je i jasan odgovor javnosti; da se takvo nasilje neće podnositi i da se takve poruke mržnje neće tolerirati. Tri muškarca u dobi od 18 do 22 godine uhićeni su ubrzo nakon napada. Optuženi su za zločin iz mržnje i osuđeni na pet do osam mjeseci zatvora 2011. godine.

I feel sLOVEnia

“Osjećam Sloveniju” (aludira na ‘love’ (ljubav) u imenu Slovenija) službeni je slogan Slovenske turističke zajednice, koja turistima promovira zemlju kao mjesto gdje se “osjeća ljubav”. Nema sumnje da ta ljubav mora biti heteroseksualna. Naime, oko 35% Slovenaca ne bi željelo da im homoseksualac bude komšija (Slovensko javno mnijenje, 2011.). Za previše njih vidljiva homoseksualna ljubav uvijek će biti uznemirujuća. Oni vam možda neće direktno reći ništa, ali se može osjetiti žuborenje homofobne netolerancije ispod navodno tolerantnog i politički korektnog slovenskog društva. U posljednjih trideset godina gej i lezbijski pokret u Sloveniji uspio je postići puno, i napravili su važne korake naprijed… ali još se ne može vidjeti svjetlo na kraju tunela.

Literatura

Bavcon, Ljubo, Miloš Kobal, Lev Milčinski, Katja Vodopivec, Boris Uderman. 1968. Socialna patologija. Ljubljana: Mladinska knjiga.

Kuhar, Roman. 2003. Media Representations of Homosexuality: An Analysis of the Print Media in Slovenia, 1970-2000.

Kuhar, Roman. 2009. Trpeči aktivizem mi je bil vedno malo tuj. Intervju z dr. Bogdanom Lešnikom.

Narobe, no. 10, pp. 8-11.

Mencin Čeplak, Metka and Roman Kuhar. 2010. Boji za enakost: Od diskriminacije homoseksualnosti do redefinicije družine. Socialno delo 49 (5-6): 283-300.

Soruz, Miran. 1994. Sedemdeseta leta. Revolver, no. 12, pp. 39-41.

Tratnik, Suzana and Nataša S. Segan. 1995. L (Zbornik o lezbičnem gibanju na Slovenskem 1984-1995). Ljubljana: Škuc.

Vindex. 1926. Homoseksualnost. Ljubljana: samizdat.

Zornik, Andrej and Katerina Mirović. 1996. Način življenja gejev v Ljubljani med letoma 1984 and 1993. Diplomska naloga. Ljubljana: Filozofska fakulteta.